Bombama se brane oni iza, a ne ubijaju oni ispred

Sputnjik intervju - Jovan Babić
Pratite nas
Sveštenik Jovan Babić završio je Vojnu gimnaziju, a zatim je posle tri godine studija napustio Vojnu akademiju, da bi diplomirao na Teološkom fakultetu i postao veroučitelj Vojne gimnazije, prvi profesor tog predmeta u njenoj istoriji. Za Sputnjik govori o tome kako ga je ta „prekomanda“ naterala da približi dva sveta, vojsku na zemlji i onu na nebu.

Kao treći sin iz skromne porodice iz Vrdnika Jovan Babić morao je, kao i njegova braća, čiji je to bio izbor, u vojnu školu. Ali, kako čovek ne može da pobegne od sebe, danas je sveštenik pri Hramu Svetog Arhanđela Gavrila u Beogradu. Iako već neko vreme ne predaje veronauku u Vojnoj gimnaziji, njegovi đaci, njegova duhovna deca, i dalje ga posećuju, jer ono što su jedni od drugih dobili u Vojnoj gimnaziji prevazilazi svaku instituciju.

Zahvaljujući ocu Jovanu, učenici Vojne gimnazije imali su priliku da posete mesto srpskog stradanja, ostrvo Vido na Krfu i groblje Zejtilnik kod Soluna.
Zahvaljujući ocu Jovanu, učenici Vojne gimnazije imali su priliku da posete mesto srpskog stradanja, ostrvo Vido na Krfu i groblje Zejtilnik kod Soluna. - Sputnik Srbija
Zahvaljujući ocu Jovanu, učenici Vojne gimnazije imali su priliku da posete mesto srpskog stradanja, ostrvo Vido na Krfu i groblje Zejtilnik kod Soluna.

Kako su izgledali prvi časovi veronauke u Vojnoj gimnaziji, da li je postojao neki plan, program ili ste osluškivali radoznalost i potrebe dece zbog specifičnosti sredine, đaci žive u internatu, bez porodice? 

— U tom istom internatu živeo sam samo deset godina ranije. Mislim da smo se najbolje pogodili na tom običnom, ljudskom nivou. Crkva je u meni prepoznala u tom trenutku najbolju ličnost za tako nešto i naravno postojao je plan i program koji je propisan za pravoslavni katihizis koji sam pratio, ali ta vrsta nastave je je krajnje specifična, nije egzaktna kao matematika, ovde se bavimo ljudskim dušama i srcima, najširim spektrom životnih pitanja. Našli smo se. Kada je stigla druga generacija učenika, penjao sam se stepenicama na peti sprat internata gde sam i sam živeo. Đaci, njih dvadesetak, kada su videli da ja idem, rekli su: „Evo ga ide naš čovek“. Mislim da to dovoljno govori šta je tu bilo presudno. Oni su zaista mene smatrali jednim od njih, a ne da sam sa one profesorske strane, mislim da je to bilo presudno za uspeh.

Imali ste još jednu veliku sreću, činjenicu da je internat Vojne gimnazije pored crkve u kojoj i danas služite. Koliko ste to koristili, da li su deca bila redovna na službi?

— To je bio veliki blagoslov. Vikarni vladika Atanasije Rakita, koji je bio zadužen za ova pitanja, smatrao je da onaj ko se bavi verskim vaspitanjem mladih pitomaca Vojne gimnazije mora da bude vezan za hram koji je u neposrednom komšiluku internata. Pokazalo se kao presudno što sam u isto vreme i veroučitelj i sveštenik koji ima funkciju duhovnika, da doprinosi izgrađivanju njihovih ličnosti. Deca su bila redovna u crkvi.

Kažu da ste neposrednim pristupom uspeli da na časove veronauke dovedete i decu koji nisu pravoslavne veroispovesti. Kako ste to uspeli?

© Sputnik / J. KrivokapićOtac Jovan kaže da su mu reči Svetog apostola Pavla: „Zarad približavanja Boga čoveku, svima ću biti sve: Grku Grk, Jevrejinu Jevrejin, Rimljaninu Rimljanin“, pomogle da se približi učenicima, ali i činjenica da je išao u istu školu. U razgovoru sa novinarkom Sputnjika Senkom Miloš.
Otac Jovan kaže da su mu reči Svetog apostola Pavla: „Zarad približavanja Boga čoveku, svima ću biti sve: Grku Grk, Jevrejinu Jevrejin, Rimljaninu Rimljanin“, pomogle da se približi učenicima, ali i činjenica da je išao u istu školu. U razgovoru sa novinarkom Sputnjika Senkom Miloš.  - Sputnik Srbija
Otac Jovan kaže da su mu reči Svetog apostola Pavla: „Zarad približavanja Boga čoveku, svima ću biti sve: Grku Grk, Jevrejinu Jevrejin, Rimljaninu Rimljanin“, pomogle da se približi učenicima, ali i činjenica da je išao u istu školu. U razgovoru sa novinarkom Sputnjika Senkom Miloš.

— Poštovanjem slobode. Porodica jednog đaka sa prve godine mi je prišla i rekla: „Mi smo rimokatoličke veroispovesti, profesore, ali mi smo hrišćani, ne želimo da naše dete ide na građansko vaspitanje“. Nije bilo mogućnosti da se formira posebna nastava za jednog đaka, rekao sam: „Kako da ne, imamo mi mnogo toga zajedničkog u našoj istoriji, ali moram da vas upozorim, u trećoj i četvrtoj godini postoje dogmatske razlike. Uvek ću te upozoriti da tvoja crkva tebe tako ne uči“, rekao sam đaku i dodao da može da se krsti na način kako su ga vaspitali roditelji, da cilj ovog kursa nije da se to promeni. Taj dečak nije propuštao ni jedno pokloničko putovanje u Studenicu, na Hilandar za Svetog Savu. Uvek je dolazio na bogosluženje, a ja bi zamolio par njegovih drugara Srba pravoslavaca da pođemo sa njim za rimokatolički Božić, da mu činimo ljubav, da sedimo pored njega na službi. Znam kako je teško kad je neko po nečemu drugačiji, tu sam baš mnogo vodio računa. Rezultiralo je tako da je taj učenik kasnije u trećoj i četvrtoj godini učestvovao na svim takmičenjima iz pravoslavnog katihizisa i bio jedan od motora, pokretača divnih rezultata.

A šta je sa ateistima, bilo je i dece koja tvrde da nema Boga, a ipak su odabrali veronauku? Kako ste s njima izašli na kraj?

— To su ateisti uslovno rečeno, pitanje je koliko je ta ideja utemeljena kada imate 15 godina. Upisivali su se sa željom da provociraju, da miniraju časove. To su mi i priznali, ja sam se zaista trudio da ne vređaju one koji imaju verska osećanja i da ne vređaju čas na kojem se nalaze. Ali daleko od toga da ne mogu da kažu da Bog ne postoji ili da ne osporavaju nešto što misle da može da se osporava. Imam divna iskustva, sada već tri godine ne predajem tamo, ali ostale su žive veze sa tim, sada već mladim ljudima, oni su danas kadeti Vojne akademije kojima sam postao duhovni otac. To je trajna kategorija, nema veze sa institucijama, to je lični odnos sveštenika i vernika. Neki od tih „ateista“ su postali moja duhovna deca koja i danas dolaze kod mene na ispovest i duhovne razgovore.

© Foto : Vojna akademijaOtac Jovan i đaci Vojne gimnazije u poseti Manastiru Žiči.
Otac Jovan i đaci Vojne gimnazije u poseti Manastiru Žiči. - Sputnik Srbija
Otac Jovan i đaci Vojne gimnazije u poseti Manastiru Žiči.

Upotrebili ste reč kurs, to je više vojnički, nego teološki termin. Koliko Vam je vojno znanje pomoglo u nastavi, uostalom, vojska je vojska, bilo pešadija ili nebeska, ustrojstvo joj je zajedničko, red, rad, disciplina, vojnici se hrišćanski oslanjaju jedni na druge, posebno u ratu?

— Svaka institucija mora da ima i svoju organizaciju, vojno obrazovanje mi je pomoglo da se mnogo bolje ugradim u crkvenu subordinaciju. Generalno, naš veliki problem je što nemamo osećaj za red i poredak, isto tako nemamo smirenja da prepustimo onome kome je u tom trenutku na položaju da nosi tu odgovornosti i teret. S druge strane, sa đacima sam razgovarao o ratu, ali kao duhovnik, šta bi bilo, kad bi bilo. Želeo sam da ih ubedim da u ratu treba da budu ljudi i da moć koju imaju ako su piloti, artiljerci, ako imaju pušku, bombu, koriste isključivo da štite sve one koji su im iza leđa. Ako ih pokrene bilo šta ispred njih, kao hrišćani su u ratu promašili. 

U stradalnoj nedelji pred praznik Vaskrsenja imali smo dva teroristička napada na hrišćane, na Kopte tokom službe u Egiptu, to je samo jedan od napada. Je li ovo što sada živimo neko veliko iskušenje, ili su iskušenja uvek ista, samo se vremena menjaju?

© Foto : Vojna akademijaNa mestu gde se čuvaju srpska duhovnost i kultura. Đaci Vojne gimnazije i otac Jovan na Hilandaru.
Na mestu gde se čuvaju srpska duhovnost i kultura. Đaci Vojne gimnazije i otac Jovan na Hilandaru. - Sputnik Srbija
Na mestu gde se čuvaju srpska duhovnost i kultura. Đaci Vojne gimnazije i otac Jovan na Hilandaru.

— Ljudi su skloni da svoje vreme uvek proglašavaju najgorim, najviše fatalnim, proglašavaju da je smak sveta evo odmah sutra, a kroz dugu istoriju naše hrišćanske vere je takvih tačaka bilo mnogo. Verujući Rusi 1917. godine, u poređenju sa našim vremenom, dotakli su samu ljutu vatru pakla, srž pakla. Ubijani su, mučeni, proganjani. Mi ipak uživamo mnogo drugačije vreme. Ono što je drugačije je da informacije mnogo brže teku i ima ih sve više u sve kraćim vremenskim intervalima. Dolazi do medijskog prezasićenja. Kroz medijski uticaj, posebno preko interneta, mnogo se lakše širi panika, planetarni strah. Ljudi se sigurno mnogo plaše trećeg svetskog rata, a možda smo mi od njega mnogo dalje nego što možemo da zamislimo. Mi pravoslavni ne treba na taj način da razmišljamo o drugom dolasku Hrista, već treba da svakog trenutka živimo kao da je taj dan sutra.

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala