Reagovanje Marka Milačića prenosimo u celini.
Ovo je Gvantanamo demokratija
Dokle oni idu, pazite sada. Juče sam, maltene na rođendan NATO saveza (samo dan kasnije), dobio rješenje suda da moram u zatvor, dvadeset dana, zbog kazne od 500 evra, koja mi je, u jednom montiranom i hitnom postupku, izrečena prije dvije godine, tačno na dan NATO saveza, 4. aprila 2015. godine, a sada preinačena u kaznu zatvora.
Možda ćete se sjetiti: tada sam, tokom obilježavanja njihovog praznika — na trgu je bila upriličena ona morbidna izložba oružja koju su posjećivala i djeca — prolazio centrom, a policajac me je, iz čista mira (nisam planirao bilo kakav skup), zaustavio i pod prijetnjom privođenja zahtijevao legitimisanje.
Dodatak: tog jutra, valjda da bi bili sigurni u mir tokom NATO rođendana, ispred ulaza zgrade u kojoj živim, na drugom kraju grada, preventivno su, iz kola, nezakonito(!), osmatrala dva inspektora u civilu (prepoznao sam jednog, izbacivač u gradskom kafiću, Janković). Na oku su cijelo jutro držali moje dijete i moju ženu koji su bili ispred zgrade i koji su primijetili čudno ponašanje.
Odbio sam legitimisanje, prije svega što mi se policajac obratio sa: „Milačiću, daj ličnu kartu“, i što je bilo jasno, i iz ranijih susreta u policiji, da odlično zna o kome je riječ. Željeli su tada da me po svaku cijenu sklone odatle, legitimisanje je bilo samo alibi (ali i provokacija!), baš kao što su priveli jednog mladića koji je krenuo po hljeb, a živi u zgradi neposredno pored upriličene izložbe. Savjet za građansku kontrolu rada policije, podsjećam, u potpunosti je uvažio moju pritužbu.
Pristanak na legitimisanje značio bi, tako sam mislio tada, a i sada, pristanak na besramni pritisak, pa sam ga odbio — kao čin građanskog neprihvatanja kršenja mojih Ustavom zagarantovanih sloboda, slobode na kretanje — da se legitimišem, jer im je moj identitet bio itekako poznat, što su mi na licu mjesta i priznali. Oni su, potom, htjeli da me na silu privedu, a ja sam se otrgao i potrčao pedesetak metara i sam došao do marice, u želji da ne trpim njihove diktate.
I tada sam kazao, a sada ponavljam: plaćanje kazne značilo bi prihvatanje odgovornosti za nešto za šta nisam kriv, još više, za ugrožavanje mojih sloboda. Zato nijesam, niti namjeravam da ikada platim kaznu, iako još imam zakonsku mogućnost za to. Plaćanjem kazne postao bih saučesnik jednog nakaradnog i besramnog režima i sistema koji guši sve koji drugačije misle, naročito kada je u pitanju NATO.
Za kraj ono trenutno najvažnije i najznakovitije. Odlučili su da poziv za zatvor uruče baš sada, u trenutku kada, između ostalog, radimo na „Inicijativi za referendum“, dok se zajedno borimo da se čuje glas ogromne većine građana, dok vlast pokušava da mimo volje naroda odluku o jednom tako važnom društvenom i državnom, istorijskom pitanju, donese u polu-parlamentu.
Riječ je o neviđenom pritisku i želji da se, po svaku cijenu, svi oni koji im smetaju na ovom njihovom nasilnom putu, sklone, na ovaj ili onaj način, da se u javnosti kriminalizuju, oblate, etiketiraju. Tako to radi NATO, sa svojim lokalnim partnerima, to je njihovo poimanje demokratije, planetarno: Gvantanamo demokratija. Neće im proći, uzalud se trude, ovo je borba u kojoj, dugoročno, gube, kao i svi okupatori kroz istoriju: sloboda uvijek proklija.
Pozvan sam, konačno, da 24. aprila, u 9 sati, dođem u Sud za prekršaje, radi izvršenja kazne. Poći ću tamo da vidim da li će zaista, onako kako su najavili, odlučiti da zavode NATO diktaturu i šalju u zatvor.
Kaznu platiti neću, ni po koju cijenu, i radije ću odrobijati tih dvadeset dana, i tamo biti slobodan.
