Senat SAD ponovo juče, četvrti put da se odlaže glasanje o Protokolu o pristupanju Crne Gore NATO.
Sadržaj pisma prenosimo u celosti:
Gospodo senatori, republikanci i demokrate, da li želite da budete saučesnici jedne kriminalne organizacije? Da li želite da vaše ime bude pečat na jednom od najnedemokratskijih procesa moderne političke prakse, usudiću se reći — planetarno? Ukoliko želite, najbrži i najlakši put da to postanete, bez ispaljenog metka, je ovaj: ako u vašem Senatu budete raspravljali o Pristupnom protokolu Crne Gore u NATO — vi glasajte „za“. Tako će vaše ime, time i ime vaše zemlje, budite uvjereni — ako vam je do etike stalo, biti ugrađeno u put jedne malene zemlje — put popločan zlom.
Prije svega: to što je došlo do vašeg Senata, to što čeka — i dobro je što čeka — na vašem dnevnom redu, taj dokument sa imenom Crne Gore u zaglavlju, koji vam je — svakom od vas stotinu — u fiokama, to je došlo bestijalnom prevarom građana moje zemlje. To nije ni legalno, ni legitimno. To bih vam rekao i da nije samo u pitanju moguće glasanje o temi koja se tiče NATO-a, već o bilo kojoj temi iz ove teritorijom male, ali slobodarskom tradicijom velike zemlje.
Mi, građani Crne Gore, tri smo decenije taoci kriminalne klike, mafijaškog tipa. Dok su se — od raspada Berslinskog zida — kod vas smjenjivali Džordž Herbert Buš, Bil Klinton, Džordž Volker Buš, Barak Obama i, sada, Donald Tramp, dakle za te duge skoro tri decenije, mi smo u raljama jedne, neokomunističke partije, preciznije: razgranate hobotnice — najopasnijeg hibrida sa titoističkom, dogmatskom podlogom i turbo-kapitalističkom nadgradnjom, Demokratske partije socijalista (zamislite: „demokratske“) i njenog lidera, preciznije: neobrazovanog despota do granica neukusa željnog vlasti, Mila Đukanovića. Onamo gdje nema smjenjivosti vlasti, nema demokratije. Crna Gora je, u okvirima Evrope — a mogla bi se dostojno takmičiti i šire — poslednja, i dalje živuća, autokratija. Ona povremeno — kao za vrijeme prošlih oktobarskih izbora ili antivladinih protesta godinu ranije — zadobija obrise otvorenog, malog, mediteranskog, modernizovanog — totalitarizma.
Dok zemljom od nešto više od pola miliona stanovnika, bjesni rat kriminalnih klanova i nekoliko puta mjesečno padnu glave u obračunima narko bandi, dok se guši sloboda medija i izbora — ako ne vjerujete, pitajte vašeg ambasadora ovdje — državni vrh, isti onaj koji je vodio ratove devedesetih, tvrdi da je bezbjednosna situacija „odlična“. Mnoge zemlje imaju mafije, ali malo mafija ima svoju zemlju. Crna Gora je primjer ovog drugog. Naša vlast zaslužuje suđenja, a ne vođenje (spoljno)političkih procesa, koji je na vašem dnevnom redu.
Lider ove zemlje u presudi Kasacionog suda Italije, 2004. godina, okarakterisan je kao „opasan međunarodni kriminalac“ za koga je zatraženo hapšenje! Čovjek čije se ime nalazilo, trenutno arhivirano, na prvom mjestu osoba osumnjičenih za mafijaško udruživanje. Taj čovjek je oko sebe izgradio mrežu lojalnih kriminalnih familija, mrežu koja je zarobila zemlju. Vi ste, dakle, gospodo senatori, na odlučivanje dobili dokument od jedne takve osobe i jedne takve vlasti.
NATO integracije su tek jedna u nizu manipulacija kriminogene klike — velika kap u moru nedemokratičnosti — kojom godinama kupuju svoju nekažnjivost od inostranih adresa, prije svega vaše. Idealni poslušnici, zbog kojih ćete se i vi — kao većina nas sada — vrlo brzo stidjeti. Sva poštena istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je većina građana ove zemlje za neutralnost, nesvrstavanje u globalne sukobe. Crna Gora ne želi u vojne saveze, ne želi mete na svom čelu, većinski želi biti dio Evropske unije, ali ne i NATO-a, poput: Irske, Malte, Austrije… Poput takvih malih, neutralnih, prosperitetnih zemalja u kojima, recimo, nema terorističkih napada.
Tražimo li mnogo? Da ne ginemo kao topovsko meso u makazama geopolitike? Da ne budemo uvučeni u opasne velike igre? Da li, hipotetički, želite u sastavu svog saveza zemlju koja vam nikada neće biti lojalna? Da li, zamislimo, želite uz sebe partnera koji će uvijek biti protiv vaše politike, dugoročno, dubinski? Da li, recimo, želite da za vašim stolom sjedi narod — ne govorim o vlasti — koji vam nikada neće oprostiti što ste pobili njegove civile, djecu? Da li je u vašem interesu, pa i bezbjednosnom, razmislite, da prihvatite zemlju koja će — i ako je, mimo njene volje, sa njenom kriminogenom vlašću ugurate u NATO — uvijek, najvećim dijelom svog bića, vašu politiku doživljavati neprijateljskom? Da li želite u okrilju vašeg NATO-a zemlju čiji vojni budžet iznosi oko 30 miliona eura (ni koliko jedan vaš tenk Abrams), sa uništenom ekonomijom u koju bi bacali ogromnog novac kao u bunar, koji vode i iz koga piju kriminalci, koji bi u tom slučaju sjedjeli zajedno sa vama za istim stolom i zajedno sa vama odlučivali u vašoj kući? Da sam američki državljanin smatrao bih takvo partnerstvo izdajom nacionalnih interesa. Kao crnogorski državljanin takvo moguće partnerstvo takođe smatram izdajom nacionalnih interesa.
Ti i takvi, naši na vlasti, koji se sada uzdaju u vašu pomoć, toliko su odmakli u despotiji da i pored činjenice da 84 odsto građana želi referendum o NATO-u (čak 68 odsto onih koji su za NATO takođe su za referendum!) ipak žele da to riješe u parlamentu. Onom parlamentu koji je, uzgred, kao i druge ključne institucije, u dubokoj krizi, nelegitiman i polovičan zbog bojkota većine opozicije. Vi ne glasate o pitanju NATO-a, vi, mnogo značajnije i šire, dajete ili ne dajete zeleno svjetlo jednom autokratskom procesu i kriminalnom režimu.
Na koncu: što god vi odlučili — a nadam se da i neće doći do odlučivanja, već će to pitanje nestati u novom i pravednijem geopolitičkom kontekstu koji se nazire; u toliko potrebnom otopljavanju na relaciji Moskva—Vašington — naše je da se odupremo zlu: ako naši eksponenti globalne mreže nepravde i pokušaju da odluku o učlanjenju u NATO, uzmimo samo taj dio priče, donesu u parlamentu, naša je dužnost, kao društva, da se tome odupremo, na sve moguće načine kako se zlu odupire, a kako sloboda nalaže.
