Spoljnopolitički odbor američkog Senata jednoglasno je ove nedelje odobrio ratifikaciju Protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u, čime saga oko uvlačenja te zemlje u tu alijansu ulazi u svoju završnu fazu. Protokol je od danas na dnevnom redu zasedanja američkog Senata, ali se još ne zna kada će se senatori o njemu izjašnjavati. Da bi Protokol bio ratifikovan, potrebno je da za njega glasa dvotrećinska većina od 100 senatora.
Okolnost koja je sve vrijeme zaista bila neobična jeste da čitava procedura oko uvlačenja Crne Gore u NATO prolazi u atmosferi neuobičajenog presinga i urgentnosti, a posebno usled činjenice da donošenje značajnih političkih odluka u periodu tranzicije vlasti nije u duhu dobrih običaja američkog političkog života. U Americi je očigledno na sceni sukob elita, a da događaji u SAD nedvosmisleno potvrđuju da je odlazeća administracija povukla „seriju poteza koji su u najmanju ruku nekorektni prema izabranom predsjedniku Trampu“, mišljenja je i sagovornik Sputnjika, politički analitičar Aleksandar Aleksić.
„Indikatori pokazuju da Tramp neće ništa radikalno promijeniti u dosadašnjoj politici, ali jedno makar privremeno hoće — odnos prema Rusiji. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov izjavio je krajem 2014. godine da Rusija širenje NATO na Balkanu smatra ’provokacijom‘, posebno pomenuvši Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju, ocijenivši tada da je to neodgovorna politika koja potkopava opredjeljenje da se gradi sistem jednake bezbjednosti u Evropi“, naglašava Aleksić.
„Moć Rusije u međunarodnim odnosima od kraja 2014. godine do danas ozbiljno je uvećana. Ovo se posebno odnosi na ogromne uspjehe koje je Rusija postigla u Ukrajini i na Bliskom istoku. Na međunarodnoj sceni imamo i novu spoljnu politiku Turske nakon pokušaja državnog udara, što sve zajedno proizvodi vektore geopolitičkih sila koje će mijenjati odnose na Balkanu. Rusija je sa visokih pozicija iznijela svoj stav o tome kako Balkan može biti stabilizovan kroz balkansku četvorku neutralnih zemalja u kojoj, što je posebno važno, vidi i Bosnu i Hercegovinu“, kaže naš sagovornik.
Prema njegovom mišljenu, borba odlazeće i nove administracije u SAD je očigledna na više nivoa, a posebno se intenzivirala u poslednjih 10 dana.
„Taj intenzitet zabrinjava. U njemu je Crna Gora samo jedan mali detalj (Balkan je malo veći), koji će imati svoje mjesto u velikom paketu koji će biti donesen za velikim stolom, a za njim će sa jedne strane sjedjeti nova administracija SAD, a sa druge Rusija, moćnija nego bilo kad u 21. vijeku“, smatra Aleskić.
Sve to nam govori da se danas još uvijek ne može sa sigurnošću reći da li će jedan od ustupaka Amerike Rusiji biti zaustavljanje širenja NATO-a, pa je po viđenju našeg sagovornika moguće govoriti isključivo o — „vjerovatnoći zaustavljanja širenja NATO-a“.
„Agresivnost i političko samopouzdanje kojim su američki igrači na Balkanu navijali za širenje Alijanse naglo je počelo da opada u 2016. godini. Pred ’bregzit‘ mislio sam da je ta vjerovatnoća u korist širenja 80:20 odsto, nakon ’bregzita‘ 70:30 odsto, nakon pobjede Trampa 60:40 odsto. Ako se do inauguracije novoizabranog predsjednika, uprkos najavi ambasadora NATO-a Slovenca Kacina da će ratifikacija biti završena do 20. januara, ratifikacija ne dogodi — izgledi za ulazak Crne Gore u NATO protivno većinskoj volji naroda, prema mom skromnom sudu — iznosiće fifti-fifti. To saopštavaju i američki autoriteti koji se bave Balkanom, od Danijela Servera do Stivena Mejera“, precizira Aleksić.
Prema viđenju sagovornika Sputnjika, Balkan (pa i Crna Gora) bitniji su Rusiji nego Americi, dok istorijski posmatrano, kada god je Rusija bila jaka — njen uticaj i interesi na Balkanu bivali su snažno povećavani.
„Vjerujem da Tramp preko Crne Gore može da pokaže dobru volju prema Rusiji. Naravno, tu je i mnogo drugih pozicija na kojima to može da uradi, ali na širenje NATO-a, Rusija ima spreman, adekvatan odgovor“, smatra Aleksić, što je, kako navodi, prije par mjeseci saopštio i ruski predsjednik Vladimir Putin kada je izjavio da „zna kako se donose odluke“.
„Kada zemlja postane članica NATO-a, veoma joj je teško da se odupre pritisku tako velikih država, lidera Alijanse, kao i SAD. Nekad se stvara utisak da žele da drže u stanju potčinjenosti i discipline svoj sopstveni zapadni tzv. atlantski kamp. Zato je potreban spoljašnji neprijatelj“, objasnio je tada Putin.
