Grozničavi napori dijela američkih elita da na brzinu, prije 20. januara i dolaska Donalda Trampa na čelo Amerike, strpaju Crnu Goru u NATO, poprimaju obrise istinskog političkog trilera. Iako glasanje o ovom pitanju u američkom Senatu u decembru nije prošlo, ima određenih indicija da bi to glasanje moglo biti ponovljeno prije inauguracije novog američkog predsjednika.
Koliko je stvar krajnje neuobičajena i napeta, govori i činjenica da se sve dešava mimo ustaljenih običaja i dobre tradicije američkog političkog života.
Naime, jedno od nepisanih pravila američke politike jeste da se u periodu tranzicije vlasti, odnosno smjene jedne administracije drugom, ne donose nikakve značajnije političke odluke i povlače potezi koji bi mogli komplikovati život nove izvršne vlasti. Takođe, period tranzicije vlasti i imenovanja novih ljudi na ključna mjesta u establišmentu jedan je od politički najintenzivnijih u Vašingtonu. Utoliko više čudi što se mahnito insistira na verifikaciji ulaska Crne Gore u NATO pored, za Ameriku i američki narod, nemjerljivo značajnijih pitanja od ovog.
Tako nas, na primjer, jedan od crnogorskih režimskih medija obavještava da će Komitet za spoljnu politiku američkog Senata najvjerovatnije 11. januara razmatrati ratifikovanje Protokola o prijemu Crne Gore u NATO, i ukoliko se pokažu tačnim nezvanična saznanja da su dvojica senatora povukli prigovor, Komitet će vratiti ratifikaciju Senatu na ubrzanu proceduru, dok bi se u suprotnom išlo redovnim putem.
Zanimljivo, Protokol o pristupanju Crne Gore NATO po istim izvorima trebalo bi da bude na dnevnom redu Senata uoči saslušanja Reksa Tilersona, Trampovog kandidata za državnog sekretara SAD. Naravno, to što bi ova tema trebalo da prethodi raspravi o budućem državnom sekretaru, ne znači da je ona za SAD značajnija, već da je želja inicijatora da se ona opet nekako provuče ispod radara, i ako je ikako moguće, ponovo bez rasprave u Senatu.
Naravno, sudbina Crne Gore jeste na kocki, ali to je zasigurno poslednje što u ovom trenutku tangira protagoniste procesa u Americi. Sve što se dešava u tom pogledu upućuje samo na jedno — elita koja je izgubila izbore u Americi nije spremna da se pomiri sa gubitkom vlasti i i te kako je spremna za rat.
Prije neki dan je jedan od već godinama istaknutih portparola upravo pomenutih elita, takozvanih „eksperata“ za Balkan, Danijel Server, izjavio da se nada da će Protokol brzo biti prijavljen i odobren u punom kapacitetu Senata u narednih nekoliko nedelja, jer bi u suprotnom Crna Gora mogla biti gurnuta u „ruske ruke“.
„Ako se to ne dogodi prije 20. januara, imam svoje sumnje da će to biti prioritet nove administracije. Onda će biti do ključnih senatora da odrade taj potez, što mislim i da žele da urade, kako bi poslali nedvosmisleni signal potpune posvećenosti Alijansi, što je ujedno i poruka i Donaldu Trampu i Vladimiru Putinu“, rekao je Server.
Simptomatično, ova izjava glasnogovornika upravo političkih struktura u Americi koje nemaju namjeru da olako odustanu od upravljanja tom zemljom, nije najzanimljivija po poruci poslatoj predsjedniku Putinu — što za njega nije nikakva novost.
Naprotiv, izjava je najzanimljivija i značajna iz razloga što je Server ovim putem glavnu poruku poslao — Donaldu Trampu. Suštinski, izjava je „nedvosmisleni signal“ i „poruka“ novom američkom predsjedniku šta ga za mandata očekuje, a Crna Gora u toj igri samo je moneta za podkusurivanje, izgleda jedna od prvih, u nadolazećem unutrašnjem ratu elita u samoj Americi.
Nema nikakve sumnje, biće ovo „vesela“ prva godina Trampovog mandata, a bogami nema sumnje da će biti „veselo“ i u Crnoj Gori ako do 20. januara Serverovi nalogodavci uspeju u svom naumu.