Akumulacija kapitala se popularno zove rat

Nenad Milosavljević, frontmen grupe "Galija"
Nenad Milosavljević, frontmen grupe Galija - Sputnik Srbija
Pratite nas
Jedan od najpopularnijih domaćih bendova, grupa „Galija“, obeležila je 40 godina rada koncertom u Beogradu. Koncert je osmišljen kao svojevrsni vremeplov kroz četiri decenije karijere koju su obeležili brojni usponi i padovi, kako u razgovoru za Sputnjik kaže frontmen benda Nenad Milosavljević, koji osvrćući se na protekle decenije ističe:
Muzički novinar i rok kritičar Petar Janjatović - Sputnik Srbija
Na kioscima vlada sumrak civilizacije

Svaki bend ima neki svoj zenit. Nama je najplodniji bio period od 1987. do 1996. godine. Sama činjenica da je toliko hitova i pesama koji su i dan-danas popularni govori u prilog tome. Najteži trenutak je nastupio kada smo izašli iz ove uspešne faze. Osetili smo zamor materijala — i od pisanja, i od događaja. To je bio i period velikih turbulencija u našem društvu, što nas je takođe umaralo. Pred samu ′99. nastupilo je za nas vreme tišine, ništa nismo mogli da kažemo. Veoma nam je bio potreban odmor, da se bavimo nekim potpuno drugim stvarima. Ja sam u to vreme napravio muziku za najgledaniji film „Zonu Zamfirovu“, rađena je i „Pljačka Trećeg rajha“.

Galija je svojevremeno i formirana kao pozorišni bend, bez ideje da gradi muzičku karijeru.

— Svi smo mi počeli od amaterizma. Nekada su u svakom gradu i varoši postojala kulturno-umetnička društva. Tu su se okupljali svi koji su sanjali o tome da se oprobaju u umetnosti i kreativnom svetu. Mislim, inače, da su amaterizam i volonterizam izuzetno važna i ozbiljna prethodnica bilo kog stvaralaštva. Svi smo tako počeli. Splet okolnosti je bio takav da sam preko ljudi s kojima sam se družio, momaka iz kraja, stigao do pozorišta. Njihove devojke su igrale u kulturno-umetničkom društvu, a mi smo išli tamo gde su devojke. Ja sam dospeo u AKUD „Veljko Vlahović“ kada su tamo upravo spremali etide Čehova.

Dragačevski sabor trubača, Guča - Sputnik Srbija
Da li se na Egzit i Guču ide zbog pijanke ili zbog muzike

Da li ste primetili da Vas popularnost menja, da li je uticala na Vas, na članove Vašeg benda, da li ste kao momci iz kraja odjednom poleteli?

— Nije to bila popularnost, bili smo interesantni devojčicama, po tome smo mogli da vidimo koliko smo „skočili“. Medijske popularnosti nismo bili svesni, a nije nas ni zanimala. Realno, nismo ni imali informacije o tome kada smo napravili bend i održali prvi koncert u Narodnom pozorištu u Nišu, pa čak ni kada smo pobedili na zaječarskoj Gitarijadi. Pravi trenutak kada smo se suočili s popularnošću bio je pred kraj 1978. godine, na čuvenom koncertu „Bijelog dugmeta“ na stadionu Partizana, na kojem je učestvovalo 15 bendova iz bivše Jugoslavije. Naš termin je bio oko 16.30 i, kada smo izašli na binu i videli reakciju publike, bilo nam je jasno da nešto ne znamo, da je tu nešto mnogo veliko. Šćućurili smo se kao neki sirotani, shvativši da to što radimo i nije tako loše, da publika to voli.

Kako vidite ove današnje rokenrol generacije, da li je njima teže ili lakše nego Vama? Nema kulturno-umetničkih društava koliko ih je bilo nekad, ali postoje internet, Tviter, Fejsbuk i razne druge platforme.

— Mislim da je to odlična stvar! Naravno, sve to mora da se kultiviše. Sve te platforme u najvećem broju slučajeva funkcionišu kao kad neko dobije novu igračku, pa se još nije izigrao, sve bi još malo. Vremenom će to dobiti svoju pravu dimenziju. Sada vlada pad estetike, medije ne zanima pamet, nego ekskluziva po svaku cenu. Pametni ljudi, koji imaju šta da kažu, jednostavno se ne čuju, jer nisu zanimljivi medijima. Na sceni je gomila ljudi za koje ne znate šta im je zanimanje. Šta znači biti starleta? U moje vreme to je imalo vrlo precizan naziv. Nova vremena donela su ljude bez zanimanja. To je sve proizvod prelaska sistema iz komunističkog u kapitalistički. Kad smo prešli u taj kapitalistički sistem i kada je počela akumulacija kapitala, koja se popularno zove „rat“, onda smo dobili najprimitivniji oblik kapitalizma u kojem novac apsolutistički vlada po svaku cenu. Kako budemo rasli kao narod i kao društvo, tako ćemo, pretpostavljam, početi da se približavamo dimenzijama koje imaju daleko razvijenije kapitalističke zemlje, koje su sve te dečje bolesti preživele pre nas.

To je veoma optimističan pogled. A gde je u svemu tome kultura? U jednom nedavnom intervjuu ste izjavili da umetnici treba da se bave politikom, te da je kultura u stanju kakvom jeste upravo zbog toga što se umetnici distanciraju od politike i „čekaju Godoa“. Da li ste Vi, kao poslanik, uspeli da ostvarite makar deo svojih ideja?

Pisac Vladimir Arsenijević - Sputnik Srbija
Devedesete su bile doba heroina u Srbiji

— Jesam sigurno, ako ništa drugo, bar sam ih iznervirao. I to je uspeh, ako ćemo pošteno. Nisam, na svu sreću, bio sam, tu je bio i reditelj Srđan Dragojević, koji je daleko veštiji i elokventniji od mene. Naša pažnja bila je usmerena na zaštitu intelektualne baštine. Treba razumeti, međutim, da se mi ne bavimo politikom. U parlamentu više od 90 ljudi uopšte nisu političari, nego ljudi iz raznih sfera koji se bore za svoje profesije. Parlament je tako i zamišljen. To je samo artikulacija kroz političku formu, ali to ne znači da je neko političar. Zbog toga mislim da je veoma važno da umetnici u ovim vremenima počnu da se bore za svoja prava i svoj status, jer ne sme se dozvoliti da kultura nikoga ne zanima.

Može li uopšte pojedinac da promeni nešto u sredini u kojoj sistem ne funkcioniše kako treba? Ima li uopšte svesti o potrebi da se menjaju stvari u kulturi i ima li volje za to?

— Kultura je na neki volšeban način počela da se shvata kao zabava. A onda se kaže kako u ovim teškim vremenima moramo staviti zabavu izvan prioriteta, jer postoje važnije stvari. Čim si nešto podveo pod zabavu, automatski si ga diskvalifikovao kada je o prioritetima reč. Kultura je suština opstanka jednog naroda. Ako ne znaš ko si, čemu bilo šta drugo? Umetnici se, nažalost, stide ulaska u političke partije, jer vlada nekakvo pravilo da treba biti dalje od svega toga. To je, međutim, pitanje našeg života. Zbog toga i jesmo tu gde smo.

Da probamo, ipak, da uočimo nešto što je pozitivno. Po čemu ćete pamtiti ovu, 2016. godinu? Ima li nešto što je u kulturi, na sceni, bilo pozitivno?

— Najpozitivnije je bilo to što je veliki broj umetnika imao svoje jubileje. To je fantastičan osećaj, kao da je pala kiša u pustinji, pa je počelo ponovo da niče.

„Ko zna znaće, ko ne zna — neznaće"

Za sledeću godinu spremate novi album, nedavno je objavljen singl „Nešto me goni, posvećen svim muzičarima Vaše generacije, koji već decenijama opstaju na sceni. Singl je zanimljiv, pored ostalog, po tome što je muzika obogaćena specijalnim aranžmanom u stilu irske folk muzike. Na albumu će se naći i pesme pisane na stihove Matije Bećkovića, Pere Zupca… Da li je teško komponovati na stihove velikih pesnika?

— Teško je, jer oni imaju neki svoj ritam, svoju sliku i svoje razloge za pisanje. Potrebno je potpuno upiti te boje i emocije koje su oni ispalili u vreme kada su stihovi nastali. Drugi problem je ritmika, melodika koja se strašno nameće kada je reč o ovoj vrsti poezije. Ona ima poseban tonalitet, posebnu ritmiku, i vrlo je rizično raditi na njoj, jer često može da se sklizne u neku vrstu karikature. Čini mi se da sam uspeo da proniknem u ove stihove, uostalom, sve će se uskoro videti.

Svedoci smo veoma ružnih vesti koje do nas dolaze svakog dana iz sveta, s raznih tačaka, šta biste poželeli svetu u narednoj godini? 

— Želim mu da se malo okrene, da klatno krene u drugom pravcu.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala