O razmjerama i istinskim uzrocima aktuelne crnogorske golgote Sputnjik je imao blagoslov i čast da uoči Božića razgovara sa mitropolitom crnogorsko-primorskim gospodinom Amfilohijem Radovićem, koji je duboko uvjeren da će povratak Crne Gore samoj sebi započeti tek obnovom Crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu i poštovanjem zavještanja Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca.
Vaše preosveštenstvo, nedavno se navršilo 26 godina od Vašeg uvođenja u čin mitropolita crnogorskih i primorskih. Poznata je kroz istoriju uloga cetinjskih mitropolita koji su suštinski utemeljili Crnu Goru i bez kojih je praktično nemoguće zamisliti i samo njeno postojanje. Utoliko, teško da u Crnoj Gori može biti veće časti, ali i odgovornosti i obaveze do sjedjeti na tronu Svetog Petra Cetinjskog. Kako sa ove tačke gledate na period proveden na Cetinju? I koliko je teško breme koje mora ponijeti svaki crnogorski vladika?
— Odazvao sam se vašem pozivu za ovaj intervju iz razloga što se vaš radio i portal zovu Sputnjik. A Sputnjik je ono u duhu čega je živjela Crna Gora, pa ja bih rekao, od 12. vijeka, a naročito poslednjih 300 godina od vremena vladike Danila. Saputnici smo Rusi pravoslavni i mi Srbi, ovdašnji Crnogorci, evo 300 godina smo saputnici. Prema tome, odazvati se na poziv Sputnjika to znači nastaviti to djelo duhovnog, jezičkog, pravoslavnog, državotvornog sputnjištva i zajedništva vjekovnog — to je prvo i osnovno.
Drugo, što se tiče tih 26 godina moga mitropolitskoga služenja na oltaru, kako ga naziva Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac „oltar pravi na kamen krvavi“, tih 26 godina su 26 trenutaka na tronu ove apostolsko-svetosavske crkve, trona koji bez prekida nosi Hristovo raspeće i svjedoči Hristovo vaskrsenje, počevši od Manastira Svetog Marka, gdje je bio postavljen prvi episkop zetski od Svetoga Save, episkopa i prosvetitelja srpskoga, pa do Miholjske Prevlake kod Tivta, gdje je takođe bilo sjedište oko 200 do 250 godina, a onda posle redom „Krst nositi nama je suđeno“.
Ja sam došao za mitropolita u prelomna vremena, a kad prelomna vremena nijesu ovdje bila? I tegobna vremena uopšte za pravoslavnu crkvu, za Srpsku pravoslavnu crkvu i za Mitropoliju crnogorsko-primorsku, koja je zaista nosila taj svoj krst i krst naroda, krst Zete, Crne Gore… kroz vjekove i dostojanstveno, ali to raspeće crkve i raspeće naroda naročito je ojačano od Drugog svjetskog rata, pa na ovamo. Već je to počelo od dvadesetih godina prošlog vijeka kad je došlo do promjene ovdje, kada je porodica i loza Petrovića bila razriješena te svoje dužnosti.
Danas neki od ovih mojih „montenegrina“ — nisu to iskreno rečeno Crnogorci — kažu da sam ja došao kao „okupator“ Crne Gore.
Ali zar nije to ista ideologija koja na primer Stefana Nemanju, odnosno Svetog Simeona Mirotočivog, koji je maltene rođen u Podgorici, proglašava za okupatora?
— To se dogodilo na osnovu plemenskih dioba, pa onda redom kako je to išlo… došlo je do jedne šizofrenije, nema nikakve sumnje — do šizofrenije je došlo ovdje. Eto i Sveti Simeon Mirotočivi je proglašen takođe za okupatora, a koga je on to okupirao, svoj narod? On koji je rođen na Ribnici, kažu: „Nije on rođen na Ribnici!“
U kakvom je stanju bila crkva kad ste vi ovdje došli?
— U takvom stanju, stotine hramova su bile prostorine u kojima su spraćali stoku. Crkva Svetog Vaznesenja kod Hrama Hristovog Vaskrsenja — ona je bila pretvorena u klozet, pa je sadašnji starešina Sabornog hrama otac Dragan Mitrović sa jednom grupom vjernika, borio se mučenik, da se očisti prvo od izmeta ta crkva. Da ne govorimo o srušenoj crkvi na Lovćenu. Simbolički, ali i realno, rušenje crkve na Lovćenu 1972. godine je početak propasti Crne Gore. Duhovne i moralne, nema nikakve sumnje. I kao što je oburdano kamenje Svetog Petra, tako se oburdala Crna Gora duhovno i moralno i evo ide sve dublje i dublje, i ti raskoli unutarnji njeni sve su dublji. I hvala Bogu tako zamalo nije došlo do krvoprolića, i ranjeni su ljudi na prvi Petrovdan kada sam ja bio na Cetinju. Imaju i moje besjede koje je snimio neko i zapisao, ima ih kada su krenuli ovdje ovdašnji takozvani liberali na čelu sa Slavkom Perovićem protiv mene kao mitropolita, naravno, krenuli su tu, juriš je bio, sami Bog nas je sačuvao.
Sami Bog nas je sačuvao u tom trenutku, ranjen je mislim neki Jabučanin koji je tu bio. Kamenice su padale, prvi put u istoriji od kad je sagrađen Cetinjski manastir kamenovan je Cetinjski manastir od Cetinjana. Te grupice, eto, nisu to Cetinjani, nek mi oproste, ipak, ljudi neznaveni, zloupotrijebljeni od grupe duhovnih i moralnih delinkvenata, ja moram tako da se izrazim. E tako je počelo moje vladikovanje na Cetinju. I manje-više se tako i nastavlja moje vladikovanje ovdje.
Ipak, došlo je do jedne prije svega duhovne i moralne obnove. Ja sam nekad i po 300 ljudi krštavao u svoje vrijeme, i đaka iz Berana, izbjeglica iz Vrake…
Sada smo osveštali Hram Svetog Jovana Vladimira, moram da se hvalim, to je jedan od najljepših hramova na Balkanu. A iz ničega — samo iz molitve, moj pop Vasojević, Bogić Femić, on je tamo zasio i čujem ja štrajkuje glađu. Napisao tamo, „tražim mjesto za hram da se Bogu molim“ i blagodareći toj njegovoj žrtvi i razboritim ljudima koji su tu bili u Baru najljepše mjesto je ustupljeno crkvi. I zaista smo se odužili i Baru i Baranima i opštini barskoj podigavši onakav veličanstveni hram povodom 1000. godišnjice Svetog Jovana Vladimira koji je nekada tu vladao. A hram u Podgorici Hristovog Vaskrsenja kao i u ovom hramu tamo, tu je sva punoća pravoslavne crkve bila. Prvi put u istoriji sva punoća pravoslavne crkve je bila u Crnoj Gori u ovo naše vrijeme, pa sad ljute se na mene ovi moji Crnogorci, pa kako je to moj grijeh onda… A mene pitaju otkud vama, kako ste vi te hramove podigli — to je mučenička krv moga mitropolita Joanikija, mojih velikomučenika, sveštenika, i njihova mučenička krv se rađa za nove hrišćane.
Više puta ste ponovili da vam je životni cilj da se obnovi kapela na Lovćenu. Mislite li da bi to konačno označilo početak kraja raskola makar u duhovnom smislu u Crnoj Gori?
— Rušenjem crkve na Lovćenu i gaženjem zavještanja Svetog Petra Drugog — tu je Crna Gora krenula putem nizbrdo u provaliju i ne zaustavlja se — sve dublje i dublje tone! E ako je tu krenula propast Crne Gore onda je prirodno da će i povratak Crne Gore samoj sebi započeti upravo obnovom Crkve Svetog Petra na Lovćenu i poštovanjem zavještanja Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca. Ja sam duboko uvjeren kad smogne vlast snage, ova očigledno da nije sposobna za to, ali doći će, nije Crna Gora izgubila dušu, a ni Crnogorci, ja sam uvjeren i u moje vrijeme da se vrati crkvica na Lovćen, da se vrati Njegoš. A samo po sebi ta crkvica se čuvala u pamćenju.
Ja sam napisao i Milu Đukanoviću: „Prilika je istorijska i za tebe i za mene da naše pokoljenje opere grijeh“. A biće to. Nije to pitanje male crkvice, evo sagradili smo ih dosta, ali to je jedan simbol jer su upravo tu Crkvu Svetog Petra unijeli u grb. I zamislite kakva je to država, kakav je to narod da ono što ti je u grbu — a grb je najsvetije znamenje jedne države — porušiš. Pa to je van svake pameti!
I pošto ste vi Sputnjik to moram da kažem da je čuveni ruski arhitekta Nikolaj Krasnov obnovio kapelu onakvu kakva je ona bila. Dakle, obnovićemo i mislim da će na čelu te obnove biti Cetinjani moji dragi i ja ću predložiti da svaki od nas, a na čelu ću biti ja, da uzmemo po jedan kamen sa Ivanovih korita da ga nosimo na leđima i da ga iznesemo gore.
Da se obnovi Crna Gora?
— Tu je obnova Crne Gore, njene mudrosti, njenoga znanja, njenoga junaštva i čojstva koje — u šta se sad pretvorilo? I zato sam ja tražio da se uvede vjeronauka, jer upravo neznanje o crkvi dovelo je i do stvaranja nekakvih lažnih crkava, lažnih shvatanja o Crnoj Gori… Mi smo ovdje razorili sve što smo imali svoje, pa sad računamo da će NATO i Evropa to da povrate.
Nije nego! Evropa će tu sigurno da pomaže, ali da bi dobio od Evrope treba da platiš to dobro, kao što si već plaćao NATO bombardovanjem, kao što si platio oduzimanjem Kosova i Metohije — žile kucavice Crne Gore. Neću da govorim o Srbiji, ali Crne Gore, do te mjere je otišlo to otuđenje od istinske, prave Crne Gore da je sadašnja vlast Crne Gore priznala Kosovo!
Neke zemlje, kao ni Rusija nisu priznala nezavisno Kosovo. Mogli bismo da se ugledamo na njih…
— Ja se sjećam, 2003. godine prvi put sam vidio Putina u Sarovu. Tamo na obilježavanju stogodišnjice proglašenja Svetog Serafima Sarovskog za svetitelja, pa je došao na taj istorijski događaj. Bio je i Putin, i Kirilo, bili su patrijarsi.. I onda sam gledao. Vidim ja Putina — kad on napravi onaj pravi ruski krst, pa poklon pred ćivotom dva puta, do zemlje odru, onda cjeliva, onda još jedanput, onda sa svima okolo… I naši vlastodršci su ovdje kod mene dolazili kad im je trebalo da se poklone ćivotu Svetog Petra, nijesu ni celivali ćivot, a kad im dadoše da nalože badnjak — naložiše ga naopako! A svi su tu oblijetali oko Mitropolije, oko mene, oko mitropolita — dok su „zajahali“. Svi do jednoga su ovdje prošli, dok su dobili vlast, a sad pitaju ko ti ono bješe… Nije to dobro.
Moja poruka svima u Crnoj Gori je da se poklone Bogu i Božiću, što znači da je Bog kao ljubav vječna i ljubav kao osnovno načelo ljudskoga bića od Božića do kraja svijeta i vijeka, i treba da to negdje obnovimo u sebi, uz praštanje, uz mirbožanje, uz pomirenje… To je ono što je nasušna potreba i ja se nadam i ja to neprekidno svake godine pomenem, pošto ovdje ova grupa tih takozvanih „autokefalaca“ cetinjskih lože — nisu to samo sa Cetinja, oni dođu svi, sve što ih ima iz Crne Gore, među njima ima i drugih vjera… Dobro neka bude kako oni to misle. Ali stalno ih pozivam — nemojte te logorske vatre da ložite na „trgu Josipa Broza“. To nikada nije loženo, zna se gdje je ložen badnjak na Cetinju. Možemo i poslije da se svađamo, ’ajde neka se i svađamo, ali nemojte za Božić da ložite svoje logorske vatre da se brukate pred precima i pred potomcima i pred istorijom. To je jedinstveno mjesto u Evropi da se u istom gradu, u istom narodu, u istoj vjeri, Božić proslavlja na takav način. Zato ja pozivam i sada i uvijek — neka dođu, neka ostave te logorske vatre, neka dođu oni Martinovići koji su tamo išli, kako da kažemo… Neka se vrate svojoj braći tu zajedno, pa posle ako treba možemo da se posvađamo, ali nemojte za Božić, nek se napravi ta klica pomirenja!
