Moji Crnogorci, vidim da svete kosti prađedovske, pa i ove moje, zatirete. Strašilo je slušat, moj narode, što činite, kako zemlju našu svetu i ime njeno presveto kaljate. Snom mrtvijem spavate Crnogorci, ogledalo moje srpsko, crni dane, a crna sudbino! Sada vam ni ja nijesam dobar, je li, a u vaše ime i ime našeg otačestva zla ndživjeh svakolika.
Krvlju smo natopili ove planine za slobodu se boreći, da ostane za vijek i vjekova ime naše i riječ naša, a vi? Čujem da vladari vaši današnji, pogani izrodi, ni dan mog rođenja ne smiju proslaviti, da im neke age i begovi to brane, a oni ih slušaju zbog bogatstava ovozemaljskih. Je li tačno to, moji Crnogorci? To sam zaslužio, je li, pleme moje, besudna moja zemljo? Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Nijesam se mogao sitan nasmijati kada mi dođe glas kako zborite da sam „genocidan“ prema Turcima bio, o grdni dane, da te Bog ubije, koji si me dao na svijetu! Smiješni li ste vi koji to pomenuste, tužni li ste vi koji to prihvatiste, ljudi, ne brukajte se, maleno je ovo carstvo, čast i bruka žive dovijeka. Zamislite kolika je to laža: nije Stambol bio „genocidan“, no ja što sam ovu šaku naroda od njega branio. Kad današnju premislim vijeću, raspale me užasa plamovi: to što vi radite, igrajući se imenom mojim, ne boli mene zbog imena moga, no vi tako ime svoje u blato bacate, ime zemlje svoje i duh istorije naše. Hoćete li, Crnogorci, da zatrete sve ono zašto smo mi, vaši pređi, ginuli i krv prolijevali, da pljunete na junački amanet, divno ime i svetu slobodu?
Nijesam se ja, ni ja ni svi moji i vaši preci, Petrovići, sve od vladike Danila, pa i prije njega, krvili s Turcima — pomuslimanjenima, naše krvi i jezika, ili Arbanasima — što nam je milo, što nemamo pametnija posla ili što tuđu krv volimo, no što moramo. Nijesmo mi nikoga napadali, no smo branili krv našu da se ne ugasi, ovdje na ognjištu našem: žene naše, đecu našu, vjeru našu. Nijesmo mi birali neprijatelje naše, no oni nas, vjekovima kidišući na vrleti ove slobodom ovjenčane, da opuste zemlju svukoliku, ka skakavac što polja opusti. Ko smo bili mi, malo rukah, malene i snage, bili smo ovo: sirak tužni bez nigđe nikoga.
Nije Bogdan Vukov posjekao, uplašeni moj narode, glavu Mahmut-paši na Krusima što mu je bilo dosadno na njegovom ognjištu u selu Zalazu, no što je branio dušu zemlje svoje, koju je Stambol htio da proguta, gutajući druge zemlje i narode. Nijesam ja, niti moji, otkinuli glavu bratu cara u Stambolu, no njegovi mome bratu Joku, kad je imao samo petnaest ljeta, u Čelinjem Potoku: što je kome bio kriv moj Joko Petrović, pa su mu glavu poboli, poput trofeja, na trebinjsku tvrđavu.
Jesmo li ja i moji palili džamije po Stambolu i ovdašnjim pašalucima, ili su oni slali vojske i palili našu zemlju, naše Cetinje, naše svetinje i naše manastire, vjekovima. Jesam li ja mačem pokrštavao, ili su oni narod moj mačem turčili, druge vjere pružajući poslastice. Da nijesam pisao protiv poturica, braćom našom poturčenom, što bi bilo sa ostalijem narodom našim i zemljom našom? Isturčio se plahi i lakomi — drukčije se tada osvajalo, vidim da Zlo to sada mudrije radi — pa mislite li moji Crnogorci, da je trebalo kao duhovni i svjetovni vladar, vladika Crne Gore, da ćutim kada mi narod preotimaju?
Dužnost je sveta moja bila da to, kako znam i umijem, pa nekad i prejakom riječju, no čime ću drugo — bolje no mačem, u zametku prekinem i spasavam što se spasiti može: Što uteče ispod sablje turske, što na vjeru pravu ne pohuli, što se ne hće u lance vezati. Branili smo se, ljudi, ne budite smiješni i neznaveni: da nijesmo tako ne bi nas bilo ovako, niti nas, niti naše Gore Crne. To je bila borba za opstanak, moji Crnogorci, a ne borba protiv Nekoga. To je bila borba za slobodu, a ne borba protiv Nečijega. Ko god da je vjekovima htio da uništi sjeme naše, isto bi se prema njemu ophodili. Volim ja, ljudi moji, sve narode koje god vjere bili — svaki čovjek je luča tamom obasjana — no neprijatelje ne volim i ne biram. Ne izvrćite, ne gazite obraz crnogorski!
Ne brukajte ime svete zemlje naše i svete slobode naše! Ne igrajte se sa sobom, bog vas kleo!
