Mera hrvatstva postalo je ne koliko dobrog politika radi za Hrvatsku, već koliko štete želi Srbiji i Srbima, ne koliko se voli svoja hrvatska domovina, već koliko se ne voli Srbija, piše bivši hrvatski predsednik Ivo Josipović u autorskom tekstu za zagrebački internet-portal „Autograf“:
Ustaška zmija, personifikacija neoustaštva, na koju sam upozoravao još prije nekoliko godina, sikće s nogometnih terena, opskurnih portala, iz pera ostrašćenih novinara čak i u tzv. mejnstrim medijima, iz usta čak i visoko rangiranih političara.
S druge strane granice također je mržnja i huškanje. Ali, s puno više utilitarizma i racionalnosti.
Hrvatska se politika sramoti: promašeni pokušaj blokade pregovora zbog univerzalne nadležnosti neslavno je propao naprosto zato jer Hrvatska nije bila u pravu. Tražila je da Srbija ukine zakon kakav, više-manje, imamo i mi.
Umjesto da se pregovorima i bilateralnim sporazumom utemeljenom na osudi zločina, ali i neprihvaćanju ishitrenih optužbi, osigura da po prelasku granice naši branitelji ne budu uhićeni i izručeni Srbiji, naša je Vlada probala silom.
Nije išlo; podvijena repa morala je odustati od blokade, nerazumno ostavljajući i dalje branitelje pod rizikom uhićenja u inozemstvu.
Onda se Vlada ponovo uprla blokirati, ovaj put pregovore o kulturi i obrazovanju.
Nakon što su premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar Kitarović SAD i EU čeličnom četkom izribali glavu, odmah su se požurili nagovijestiti odustanak i od te blokade.
Kao — Srbija će lako ispuniti uvjete, već bi u siječnju hrvatska blokada zato mogla otpasti.
Hrvatska ne samo da treba nego i mora inzistirati da Srbija primijeni istu zakonsku razinu prava hrvatske manjine u Srbiji kakvu Hrvatska ima za srpsku zajednicu. Naravno, i da se u obje zemlje ta prava zaista i poštuju, a ne fingiraju.
Ali blokada je kontraproduktivna parada.
Pregovori i postoje zato da se, bez velike medijske parade, dođe do legitimnog cilja.
A u Srbiji likuju, Vučić fingiranom scenom demonstrativnog odlaska iz Brisela hvata još pokoji bod na unutarnjoj političkoj sceni.
Inače, i hrvatski i srpski političari sukob država i naroda koriste ponajviše upravo radi svog unutarnjeg političkog dobitka.
Najgorkija epizoda kompleksaštva prema Srbiji ipak je ponižavajuća afera „čokoladica“. Predsjednica države izgovorila je potpuno nevjerojatne riječi „isprike“ što je djeci poklonila čokoladice srpske proizvodnje.
Ta je „isprika“ sublimat svih kompleksa koje naša politika ima prema Srbiji, izjava s dalekosežnim štetnim posljedicama za ugled Hrvatske, našu politiku i gospodarstvo.
Ne samo to, predsjednica i naša država postali su predmet prezira i ismijavanja, argument susjedima, pa i onima četničkog profila, da nas ismijavaju, prokažu kao uskogrudne nacionaliste i da se pokazuju bolji Europejci od nas.
Domaća i strana javnost bezbrojnim je skečevima, filmićima i parodijama prokazala predsjednicu i državu kao uskogrudne, hipernacionalističke i neeuropske.
A zapravo su političke elite u obje zemlje, i u Hrvatskoj i u Srbiji, slične: potpiruju sukobe i mržnju kao sredstvo vođenja unutarnje politike i svog političkog probitka.
Odnosi Hrvatske i Srbije sve su gori, nikada gori od 2000-ih. Oganj mržnje loži se s obje strane granice.
S nostalgijom se sjećamo vremena u kojima je predsjednik Srbije iskazivao poštovanje žrtvama na Ovčari, vremena u kojemu smo mogli s optimizmom gledati na budućnost naših odnosa i cijele regije, razgovarati otvoreno o brojnim otvorenim pitanjima koja nam je ostavio raspad zlosretne bivše zajedničke države.
Danas u Srbiji rehabilitiraju četništvo, Dražu Mihajlovića, čak i Nedića. I u Hrvatskoj se revidira povijest, jača ustašofilija.
Gdje je kraj?
Imali li politike i političara, intelektualaca, umjetnika, građanki i građana koji su u stanju vratiti razum i očekivanje da će našu budućnost odrediti mir i suradnja, a ne sukobi i mržnja?
