Kineska strana je tada, po dobro osmišljenoj strategiji koju praktikuje u svojim poslovima širom zemljinog šara, osim izvođenja radova, ponudila i finansijsku podršku projektu u vidu dolarskog kredita. Naravno, kako je Crna Gora država koja praktično nema sopstvenu unutrašnju štednju i akumulaciju, za realizaciju bilo kakvih projekata prosto je primorana da pozajmljuje novac.
Kinezi su tada prirodno insistirali da kredit bude dolarski budući da je Kina dugo vremena bila najveći povjerilac Vašingtona, sa deviznim rezervama koje su svojevremeno premašivale čak 2.000 milijardi američkih dolara. U međuvremenu, kineske devizne rezerve su znatno smanjene, pa je u decembru 2016. godine objavljeno da se one kreću na nivou od oko 1.120 milijardi dolara, što u ovom momentu Kinu čini drugim najvećim američkim povjeriocem nakon Japana, sa rezervama od 1.130 milijardi dolara. Ta promjena na čelu liste najvećih povjerilaca Vašingtona zasigurno je značajna novost, i nije slučajna, a takođe je dio nove kineske strategije prema Americi. A da su iole ozbiljne, crnogorske vlasti bi i sa tim već bile upoznate, da išta prate i tumače od zbivanja u svijetu.
U martu 2015. godine Radoje Žugić, tadašnji ministar finansija, a aktuelni guverner Centralne banke Crne Gore, kazao je da ne strahuje da će država imati štetu zbog kursnih razlika kada počne da vraća kineski kredit, pa on nije ni hedžovan, odnosno zaštićen od valutnog rizika. Kako je tada rekao, „kao ekonomista ne može da prihvati da će monetarna politika SAD u narednom periodu biti snažan dolar i smanjenje konkurentske moći“.
Tako „stručna“ opservacija neodoljivo podsjeća na izjavu jednog takođe bivšeg crnogorskog ministra finansija i premijera Igora Lukšića, koji je svojevremeno u zoru globalne finansijske krize 2008. godine, kada je svakom ko se iole razume u ekonomiju bilo jasno da se sprema potres svjetskih razmjera, na televiziji opušteno izjavio da kriza nimalo neće uticati na Crnu Goru.
Otuda danas nema mjesta za čuđenje kada saznajemo da je usled jačanja dolara za 2,6 odsto u odnosu na evro, kineski kredit za auto-put poskupeo za samo 163 miliona evra. U tom slučaju riječ „samo“ iskoristili smo bez trunke ironije. Naime, oni koji prate politiku američkih Federalnih rezervi (FED) već neko vrijeme sigurno su upoznati sa činjenicom da je eri jeftinog dolara došao kraj i da nije riječ o jednokratnom potezu FED-a.
Na osnovu objavljenih projekcija Federalnih rezervi, već tokom 2017. godine možemo očekivati čak tri povećanja referentne kamatne stope, za koju u FED-u kažu da bi za tri godine trebalo da dostigne ciljana tri procenta, sa trenutnih 0,75 odsto.
U slučaju da se desi i pola od najavljenog scenarija američkih Federalnih rezervi, kineski dolarski kredit koji je Crna Gora uzela za izgradnju auto-puta, blago rečeno, odletjeće u stratosferu. A Crnogorci će se sa nostalgijom sjećati vremena kada je on bio na današnjem nivou. Dakle, pitanje zašto i da li je potreban hedžing se kod ozbiljnih ljudi i država ni ne postavlja. Jedino se postavlja pitanje kako da se uslovi zaštite od valutnog rizika kvalitetno ispregovaraju i sprovedu u praksi.
Crnogorski građani, blago rečeno, treba da se zabrinu s obzirom na „kompetentnost“ onih koji u njihovo ime donose odluke. Jer teško bi se drugačije mogao prokomentarisati potez vlasti jedne zemlje koja je sklopila ugovor težak oko 30 odsto nacionalnog BDP-a zbog kojeg će, kako stvari stoje, ispaštati i još nerođene generacije Crnogoraca.
Aktuelni režim je već jednom svoje štetne dilove „rešavao“ tako što je stranog investitora, poput slučaja sa Rusima u KAP-u, proglasio za nepoželjnog i „eliminisao“ iz Crne Gore. Možda je plan da svoju nekompetentnost i sklapanje sličnih ugovora ponovi i u slučaju auto-puta.
