Da nije bilo Fidela Kastra danas bi i u Patagoniji govorili engleski, rekao mi je u Havani Gabrijel Garsija Markes! Bilo je to u vrijeme kada su Klintonovi primali pokojnog Gaba na večere i kada su, kako mi je on rekao iz Bijele kuće, htjeli da popravljaju odnose s Kubom. Kakav trijumf, mislio sam, Amerika želi da popravlja odnose sa malim ostrvom. Desilo se to tek osam godina kasnije kada je Obama stigao i pokušao da zagrli Raula, a ovaj mu naočigled čitavog svijeta brže-bolje skinuo ruku sa ramena. Koliko god treba imati rezerve prema takvim namjerama, mislim da je Kastrova Kuba bila za Amere izuzetak.
Ljudina koja je stajala na čelu, komadante Kastro, preživio je više od petsto atentata. Kako onda nije moglo da ga uvažavaju čak i ovi što su htjeli da ga likvidiraju. Nije nikada iznevjerio narod a njegov narod, kada izuzmemo brod na kojeg je natovario lopove i poslao ih u Majami, stajao je uvijek iza njega. Kako je počeo tako je i završio. Da ne spominjemo kako je savladavao krize, na koji način svijet, kada su, najviše poslije poraza SSSR-a, jedan za drugim mali narodi krenuli nizbrdicom.
Tada je čitav svijet šaputao kako će Kuba propasti čim Kastro umre. Uvijek sam odmahivao glavom, kao što i sada znam da Raulova Kuba neće biti ništa manje od socijalističke Kube. Ostrvo je to! I još nešto što ne može biti a da nije najjači argument kod naroda, Fidel i Sveti Sava su imali jednu sličnost.
Obojica su udoban život i komfor zamijenili za život koji je, usljed takvih ideja učinio da se pravo na ishranu, pravo na život ne može zamijeniti za život pod diktatom humanitarnog prava, pod kojim mnogo malih naroda izdiše.
Nije on samo učinio ono što kaže Markes za odbranu hispanika u Sjevernoj i Latinskoj Americi. On je za sve nas bio i ostao svetionik uzvišenih.
