Informaciju da je dobio rešenje o zatvorskoj kazni, Milačić je podelio na svom fejsbuk profilu: „Čekali su taj trenutak i presudili, upravo sam dobio rješenje — moram 16 dana u zatvor“.
„Moram u zatvor jer sam bio na čelu grupe slobodnih ljudi koji su pješke, od Podgorice do Cetinja, tog maja 2013. godine, izrazili revolt zbog krađe na predsjedničkim izborima, koji nijesu htjeli da ćute, koji nijesu htjeli da se mire sa ovakvom vlašću, ovakvom Crnom Gorom“, napisao je on.
Milačić podseća kako je to bilo:
„Sjećam se toga, kao sada. U zoru, bukvalno, na izlazu iz Podgorice upalili smo baklje, uključili muziku i zakoračili ka Cetinju. Možda neskromno, ali tako je — to je (bio) bukvar Otpora.
Sve vrijeme bili smo — na toj ruti od Podgorice do Cetinja (gdje se održavala predsjednička inauguracija) — u pratnji policije, i na kratko, desetak minuta, u znak otpora ovom nakaradnom sistemu, sjeli na asfalt kako bi, dodatno, uz zvuke gitare, poslali poruku: ’Dosta je više!‘
Mirno i dostojanstveno hodali smo slobodu, a onda se neko iz vrha dosjetio da je virus opasan, te sam nedugo potom dobio kaznu, u iznosu od 400 evra, navodno zbog remećenja javnog reda i mira.
I tada sam odmah rekao: ’Nikada je neću platiti, to nije kazna meni, to je poruka svima koji slobodno misle da se ne usude da učine isto‘.
Nijesam je platio, nijesam mogao da je platim, to bi bilo kažnjavanje stotine ljudi, stotine slobodnih ljudi, kažnjavanje slobode. Sada hoće zatvor!
I to baš sada, u ovom trenutku dok kriminalizuju sve što je protiv njih, u trenutku kada od kritičara prave teroriste, baš u tom trenutku dobijam poziv za — ZATVOR. Neće vam proći!
Kao što sam i prije kazao: ’Tu kaznu neću nikada platiti, po cijenu života! Pa da imam novca koliko i Tramp, ne bih je platio‘.
Kao što vidite na fotografiji, već sam pocijepao nalog za plaćanje koje ste ostavili kao mogućnost — ultimatum, nema ga više.
Na kraju nešto meni jako važno, što ste upravo probudili u meni, pa zašto da ne ispričam: na tom Maršu protiv mafije, kojem u suštini sada, na ovaj način, presuđujete, bila je jedna mlada djevojka. Sjećam se da je bila u blizini gitare, dok smo sjedjeli na asfaltu, dok smo pjevali slobodu. Bila je hrabra, došla je da korača otpor, da ne pristane na diktate moći, da ne prihvati da ćuti. Bila je sa nama, do kraja. Samo malo nakon Marša, pročitao sam vijest da se okliznula sa kamenite obale rijeke Cijevne, upala u vodu i udavila se. Zvala se Al Hammbra Kašić. Zvala se sloboda.
I njoj sada, neljudi, kao i svima koji su bili tamo, sudite! I mislite još da vam platim za to!
Ne bih, po cijenu života.“