Međutim, više ni prosječan Crnogorac nije toliko naivan, a i ne mora redovno da prati svjetske analitičare da bi znao da se na minulim izborima najmanje radilo o boljem životu crnogorskih građana.
Činjenica da komentatori sa raznih strana sada otvoreno govore da se slučaj Crne Gore isključivo sveo na njeno pristupanje NATO savezu, ni ne hajući uzgred na popularno pozivanje na slobodu i demokratiju, samo govori u kojoj mjeri danas u međunarodonim odnosima dominira goli interes. A taj goli interes je ovih mjeseci od Crne Gore načinio pravi poligon za odmjeravanja snaga, u kojem se, reklo bi se, razni domaći protagonisti ponašaju poput provodnika, samo primaju i emituju signale dobijene izvana.
Tako na primjer, vladajuća DPS već više od decenije jedino strahuje i drži do zvaničnog stava Vašingtona, dok na drugoj strani, domaću „raju“ sasvim otvoreno prezire i ponižava. A farsična atmosfera koja je nastala u zemlji povodom navodnog „državnog udara“, samo je najbolji dokaz prethodne konstatacije. To nepogrešivo upućuje da je problem Crne Gore sasvim pogrešno analizirati kao isključivo društveni i unutarnacionalni, već naprotiv, samo i jedino kao — internacionalni slučaj. I samo posmatrano u tom širem okviru može se iole smisleno sagledavati situacija, a bogami i tražiti rešenje aktuelnog političkog rebusa. U suprotnom, ostane li čitav proces na plećima domaćih aktera, kako je krenulo, ostaje ozbiljna zebnja u pogledu mogućeg ishoda.
Jer kao što obično i biva — jedna stvar najčešće spontano vodi ka drugoj. A kada se čitav proces tvrdoglavo kreće ka isključivo negativnom scenariju, onda je bolje i ne zamišljati kakav će biti kraj crnogorske drame.
Ono što se, međutim, mora naglasiti, jeste da se sve odluke značajne po život i sudbinu jednog naroda uvijek moraju graditi na unutrašnjem dogovoru i konsenzusu. Kroz svoju dugu istoriju unutrašnjih trvenja i sukoba, Crna Gora je te lekcije naročito teško usvajala. Možemo samo da se nadamo da današnja generacija ovaj važan nauk neće ponovo savladavati na teži način.
Dakle, i pored čestih najava, država još nije dobila novu vladu. Već nedeljama je poznata činjenica da su manjine te koje, kao i u nekoliko navrata u prošlosti, odlučuju. I sve je već poznato i toliko puta prežvakano. I to da je DPS lično putem raznih mehanizama većini ovih partija obezbijedio parlamentarni status. Da ove stranke imaju izvjesnu istoriju saradnje sa vlašću, koja je, ako ništa drugo, funkcionerima ovih partija donosila ugodne sinekure. Pa na koncu, ako ćemo pravo, i izvjesno programsko saglasje manjinskih stranaka sa DPS-om po pitanju članstva u Sjevernoatlantskoj alijansi.
Takođe, nije tajna ni činjenica da je sada za stranke nacionalnih manjina veliki rizik koalicija sa ovakvim DPS-om, jer je upravo kao proizvod takvog ponašanja u prošlosti, rezultat ovih partija na minulim izborima sveden na istorijski minimum. A dobro je poznata i okolnost da su u Bošnjačkoj stranci mogući ozbiljniji potresi, možda i rascjep, zbog neslaganja oko vođenja politike, što ubuduće može imati negativne posledice po tu političku grupaciju.
Ali vjerovatno ni sve nabrojano u ovom trenutku nije od naročitog značaja. Možda sve narečeno ipak nije ono — glavno. A ono glavno, u ovom slučaju, jeste pitanje — da li stranke nacionalnih manjina stvarno treba da preuzmu breme odlučivanja o novoj vladi i daljem državnom putu Crne Gore? Pored njihove samo prividno ugodne pregovaračke pozicije — da li je mudro da baš one u konkretnom slučaju budu taj tas na vagi? U atmosferi velikih tenzija u društvu, i pod nikad mračnijom sjenkom izbornih sumnji — da li je, na koncu, uputno da sebe stave u poziciju konačnog donosioca rešenja? Ili je pak mnogo promišljenije da stanu na loptu, odbiju ponuđenu ulogu, i apeluju na sve aktere na formiranje zajedničkog društvenog dogovora, uz zahtijev za održavanje ponovnih izbora?
Dakle, to su sve legitimna pitanja. Pitanja nad kojima se, ako ima mudrosti, svi u ovim političkim grupacijama moraju dobro zamisliti. U suprotnom, postoji rizik da se istorijska odgovornost manjinskih stranaka pretvori u društveni odijum ili izazove, ne daj bože, dodatno revanšizam suprotne strane. Što je zasigurno poslednje što je, u ovom trenutku, još potrebno Crnoj Gori.
U ovom trenutku preovladajući utisak je da zemlja, nažalost, nema snage da sama — „bez gusala“, što se kaže, nađe izlaz iz aktuelnog beznađa. A kako se čini, Demokratska partija socijalista ukoliko dobije odobrenje od NATO partnera, a prije svega od Amerike, neće prezati od, po svaku cijenu, brutalnog obračuna sa oponentima. U tom smislu možda i fantastična teza da su crnogorski izbori u Crnoj Gori bili lažni, a da su pravi crnogorski izbori održani zapravo nedavno u Americi i nije do kraja besmislena. Jer sve upućuje na to da Crna Gora na konačno razrešenje svoje krize čeka Donalda Trampa.
