Vi ste stručnjak za američki politički sistem i spoljnu politiku, a nedavno ste na Univerzitetu San Franciska, gde predajete, bili i jedan od analitičara debate između predsjedničkih kandidata Hilari Klinton i Donalda Trampa. Šta mislite, ko bi od predsjedničkih kandidata bio blagotvornijeg utjecaja po Crnu Goru, Srbiju i region u celini? I da li bi po vašem mišljenju pobjeda bilo kog od pomenutih kandidata značajnije uticala na promjenu glavnog spoljnopolitičkog kursa Sjedinjenih Država na Balkanu?
— Sada, svega nekoliko dana pred taj famozni utorak posle prvog ponedjeljka u novembru, koji je još od 1845. godine dan predsjedničkih izbora, suštinsko pitanje šta će novi američki predsjednik doneti Balkanu. I odmah ću reći, ako bude izabrana Klintonova — što mislim da će se desiti — ništa dobro. Klintonova se u kampanji pokazala kao autentična „jastrebica“ američkog hegemonizma, tako da možemo očekivati vojno-obavještajno-medijsko zaoštravanje protiv svih onih država koje, manje ili više uspješno, oponiraju toj koncepciji svjetskog poretka: Rusiji, Kini, Iranu, Pakistanu, Indiji, Venecueli, pa čak i prema državama Evropske unije ako pokušaju da skrenu sa atlantskog geopolitičkog puta i ekonomske politike neoliberalizma, zacrtanih od strane američkog Savjeta za spoljnu politiku, koji već decenijama vodi glavnu reč u formulaciji ciljeva američke spoljne politike. Za Balkan, koji je kroz vjekove bio raskrsnica Istoka i Zapada i koga nije moguće potpuno „prevesti“ na bilo koju stranu, to znači da će doći vremena još veće političke i ekonomske nestabilnosti, uključujući i mogućnost nasilnih sukobljavanja.
Kako trenutno stoje stvari, reklo bi se da prema najavama postoji velika mogućnost da nakon nedavnih izbora u Crnoj Gori, DPS zajedno sa partijama nacionalnih manjina formira Vladu kojoj bi jedan od ključnih političkih zadataka bilo priključenje Crne Gore NATO-u. Kakve bi posledice, po Vašem mišljenju, imao ulazak Crne Gore u NATO, u prvom redu po Crnu Goru, a i region u cjelini?
— Pitanje crnogorskog ulaska u NATO je pitanje koje me zaokuplja već godinama i o kome sam napisao desetine tekstova, uključujući i mnoge na engleskom jeziku. Prije nekoliko mjeseci sam se i direktno, otvorenim pismom, obratio američkim senatorima navodeći četiri razloga zbog kojih ne bi trebalo da ratifikuju pristupni sporazum NATO-a sa Crnom Gorom. Najvažniji od tih razloga je svakako što crnogorska vladajuća vrhuška ne želi da omogući da se građani i građanke direktno opredele po ovom pitanju kroz demokratski i fer referendum. To je zbog toga što je jasno da bi na takvom referendumu većina građana i građanki Crne Gore odbila ulazak u NATO zbog čitavog niza političkih, ekonomskih, istorijskih i moralnih razloga. Mislim da NATO-propaganda (osmišljena u kancelarijama američkog vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa još sredinom ’90-tih i onda bahato i plagijatorski ponavljana kroz cijelu Centralnu i Istočnu Evropu) pogubno dijeli Crnu Goru i da predstavlja veliku prepreku za njen budući politički i ekonomski iskorak. Ako Crna Gora ima ikakvu misiju u svijetu, onda to mora biti omogućavanje saradnje i pomirenja Istoka i Zapada, a ne svrstavanje na jednu stranu i postajanje otvorene mete za drugu. Podsjetiću vas da orao na crnogorskoj zastavi ima dvije glave, a ne samo jednu koja gleda prema Zapadu.
Za kraj, pojačana napetost između Istoka i Zapada ove godine stvorile su, kao se čini, nikad veću zaoštrenost na međunarodnoj pozornici. A ubrzo će i jedan od glavnih geopolitičkih igrača — Amerika, dobiti novog predsjednika. Kakva su Vaša očekivanja, da li se u budućnosti možemo nadati smanjenju tenzija između NATO-a i Ruske Federacije, ili pak očekujete dalju međusobnu konfrontaciju i pogoršanje odnosa?
— Nemam optimistično gledanje na dalji rasplet dešavanja u svijetu. Nalazimo se pred rađanjem sasvim nove multipolarne strukture međunarodnih odnosa koja nije prihvatljiva onima koji su se poslije raspada Sovjetskog Saveza osjećali kao gospodari cijelog svijeta. Ne izgleda da će oni mirno napustiti model unipolarnog svijeta. U isto vrijeme, poznato je da korumpirani vlastodršci često unutrašnje političke i ekonomske krize, koje zahtijevaju radikalne socijalne promjene i podrazumijevaju gubitak monopola i privilegija, pokušavaju da suzbiju kroz ratove protiv svojih susjeda i oponenata. Mislim da smo svjedoci upravo takve strategije američkog establišmenta. Nadam se da će američki građani i građanke shvatiti na kakav slijepi kolosijek ih vodi u prljavom novcu i neograničenoj moći ogrezla elita i posvetiti se njenoj demontaži prije nego što bude kasno za sve nas.
