Županijski sud u Zagrebu je u celosti poništio presudu hrvatskom kardinalu iz Drugog svetskog rata Alojziju Stepincu. Revizija postupka Stepincu, koji je inače ključni kamen spoticanja u odnosima SPC i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i između Srbije i Hrvatske, sprovodi se na osnovu odredbe Zakona o krivičnom postupku iz 2009. godine, koji propisuje da osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za vreme komunističke vladavine za politička i politički motivisana krivična dela mogu revizijom zatražiti poništenje osuđujuće odluke. Ročište je bilo zatvoreno za javnost, a zahtev za reviziju podneo je Stepinčev nećak.
O porukama koje šalje takva odluka Županijskog suda u Zagrebu razgovarali smo sa Veljkom Đurićem Mišinom, istoričarom i direktorom Muzeja žrtava genocida.
Da li je za vas ta odluka zagrebačkog suda očekivana?
— Naravno da je očekivana, i nemojmo mi Srbi i cela Srbija da se bavimo Alojzijem Stepincem na pogrešan način. Država Hrvatska ima pravo da se bavi svojim stanovnicima i svojom prošlošću na način kako ona smatra da treba. Međutim, mi kao Srbi, deo bivše Jugoslavije, imamo moralno pravo da se bavimo njime za period od 1930. do 1945 godine. Nas Srbe pre svega treba da zanimaju njegova politika, delatnost i njegov rad tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To što se danas u Zagrebu u sudu donosi presuda koja poništava njegov sudski proces — to je njihovo pravo. Naše je pravo da dokazujemo da je Alojzije Stepinac deo, kako se to danas kaže, udruženog zločinačkog poduhvata protiv srpskog, jevrejskog naroda, kao i protiv Roma u NDH. Da bismo to dokazali moramo da od naše države zatražimo otvaranje naših arhiva, odnosno, da se otvori dokumentacija i onaj deo građe koji se još uvek čuva. Nas ne zanima njegov odnos prema komunističkoj Jugoslaviji — nas zanima njegova uloga u NDH protiv srpskog naroda.
Da podsetimo, Stepinac je 1946. godine osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada i petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava zbog saradnje sa italijanskim i nemačkim okupatorom i ustaškim režimom, za prisilno pokatoličavanje Srba i neprijateljsku propagandu. Međutim, Sabor Hrvatske je početkom 1992. godine doneo „Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“ i ovo je zapravo samo logični završetak inicijative koja je tada pokrenuta.
Da li se, dakle, sa stanovišta saznanja kojima raspolažu istoričari, Stepinac može smatrati žrtvom komunističkog progona, kako to pokušavaju da prikažu u Hrvatskoj?
— Ponavljam, nas Srbe ne zanima njegov odnos prema komunističkoj Jugoslaviji, nas zanima njegov odnos prema pokrštavanju Srba u NDH i njegov odnos prema NDH. Za nas je to ključno. Mi insistiramo na tome u toku razgovora sa Rimokatoličkom crkvom iz Hrvatske u Vatikanu. Dakle u svetlu ovoga mi nemamo razloga da komentarišemo današnje poništenje presude iz 1946. godine, jer u toj presudi nema dokaza o njegovoj saradnji sa ustaškim sistemom.
Da li je slučajno što se to dešava gotovo istovremeno sa prvom sednicom zajedničke komisije SPC i Katoličke crkve o Stepincu?
— To je američko-hrvatski i NATO napad na Srpsku pravoslavnu crkvu da prihvate i da se priklone njihovim odlukama, jer SPC jednostavno ne odstupa od svojih odluka o Stepincu. Mi smo naravno za razgovore sa njima, ne sporimo da o tome treba da se razgovara… Osporavamo neke hrvatske argumente, nudimo naše činjenice… Ali ovo se može posmatrati kao deo pritiska sa strane, ne smo Zagreba, nego njihovih mentora. Ne zaboravimo da je sadašnja predsednica Hrvatske bivša sekretarka generalnog sekretara NATO-a. To su činjenice i treba dobro da se razmisli pre nego što bilo šta kažemo jer imamo višestrukog neprijatelja ispred sebe za koga možemo da naslutimo šta će raditi. Nažalost, naša strana nije još spremna na takvu vrstu borbe.
