30. mart 1994.
Gledam Si-En-En i pitam se odakle da oni snime trenutak kada je moj nekadašnji kolega, režiser Praljak, sada general, srušio mostarski most?
To što oni tvrde da su ga srušili Srbi, na to sam već navikao. Ali, kako baš da kamera bude postavljena u trenutku rušenja mosta i da sve lijepo snimi? Izgleda da je ljudska istorija veća namještaljka nego što se misli, pa se pitam da li je neko u Stejt departmentu naručio ubistvo Kenedija iz ozbiljnih razloga, ili samo da bi oni u Holivudu mogli da naprave film? Siguran sam da ovo nije tačna postavka, ali bi mogla da pokrene neki glupi holivudski film. Jer, uspješan holivudski film leži na devalviranoj biblijskoj ideji.
Ponosan sam na svoga rođaka Edu Numankadića. Mladen Materić me posjetio na snimanju. Stigao sa direktorom Tuluskog pozorišta da se dogovore sa braćom Forman oko gostovanja njihovog lutkarskog pozorišta u Francuskoj.
Mladen je gledao moga rođaka na Francuskoj televiziji i to je prvi put da neko ko živi u ratnom Sarajevu, od etabliranih umjetnika, nije razvio divan o tome kako su svi koji su napustili Sarajevo postali četnici. Edo je rekao da je svačiji odlazak lični izbor i kako ne može da prihvati izbor onih slikara koji ga bombarduju sa brda.
Mladen mi je ispričao nevjerovatnu priču. Dobio je faks iz ratnog Sarajeva u kome stoji da on, Mladen Materić, više ne smije da koristi ime pozorišta „Obala“! Zvučalo je nevjerovatno pošto je Mladen bio osnivač tog pozorišta. Čovjek koji je poslao faks zvao se Mirsad Purivatra. U život „Obale“ taj Mirsad se uvukao tako što je za prvu predstavu koju je producirala naša Akademija, a zvala se Ples osamdesetih, donijeo dvadeset metara koaksijalnog kabla. Uljudno je klimao glavom, a kada je rekao da su mu Pistolsi najdraža grupa, on je, naravno, primljen u naše, tačnije, akademijino pozorište. Niko od nas tada nije mogao ni sanjati da će pet godina kasnije taj čovjek slati faksove zabrane. Osnivač pozorišta „Obala“ i njen glavni reditelj, profesor Mladen Materić, nije mogao da koristi svoje ime?!
Kada je počeo rat, Mladen se iselio iz Sarajeva. Nije htio da učestvuje u ratu. Ne znam čovjeka kome je ovaj gospodin učinio nešto nažao. Otišao je tiho, kao jedan od 150 000 Srba koju su vjerovali da im je mjesto negdje drugdje. Nastanio se u Tuluzu, napravio pozorište i nastavio da živi svoj, po svemu, introvertan i diskretan život. U međuvremenu, Purivatra je za vrijeme rata napredovao. Od ekonoma pozorišta „Obala“ postao je profesor, pa direktor, a zatim dekan Akademije. Na kraju, prihvatio se humane uloge, postao je Sorošev povjerenik za Bosnu i Hercegovinu.
Nevješt pozorištu, ovaj Purivatra je učio od Vesne Bajčetić, Mladenove žene, lekcije iz posebnosti. Miro i njegova žena Izeta preslikavali su Vesnino delikatno i hiperaktivno zapažanje iz sfere života i umjetnosti, tako da je Miro počeo da liči na Evropejca. Uz Mladena je učvrstio svoje iskustvo, posebno uz predstavu Tetovirano pozorište koja je trijumfovala u Edinburgu, a kasnije igrana svuda po svijetu. U slikarstvu su Mirsadu sve bliži bili Bojs, a u pozorištu Vilson, a sve dalji tzv. suvenir umjetnici. Mislim da je i mene svrstavao u drugu grupu, ali iz sitnotrgovačkih razloga to nije pokazivao.
Mladenovu ženu Vesnu i njihovog sina Vlatka, Mirsad je uljudno ispratio na autobus. Posljednji koji je, na samom početku rata, saobraćao na redovnoj liniji Sarajevo-Beograd. Gledao je Mirsad za Vlatkom i Vesnom i mahao, ali i mislio ono što je tada u Sarajevu bilo uobičajeno. Kada Srbin odlazi iz Sarajeva to u stvari „pobježe četnik, majku jebô svoju“, a kada bi Musliman nestao iz grada, ovi kao Mirsad mrmljali su da ih niko ne čuje „nek je otišô, kurtalisô se belaja“.
Posljednje naše viđenje bilo je u Parizu, pred rat, kada je pozorišna trupa „Obala“ vraćajući se sa turneje bila u dilemi da li da se uopšte vrati u Sarajevo. Ja sam montirao film Arizona drim. Mirsad me molio da njegovoj ženi Izeti nađem posla u Parizu. Jer, veli Miro: „Ide rat a Izeta govori francuski“. Pošto sam pripadao grupi Bosanaca koji su vjerovali da „neće ban biti rata“, pitao sam se odakle Miro zna da ide rat? Pomislio sam da zna nešto više zbog toga što je Izetina sestra bila udata za sina Alije Izetbegovića. Često se pominjala rečenica Izete Građević, kada je Sarajevo slavilo pobjedu nad Španijom na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Italiji 1990. Tada su Sarajlije slavile pobjedu na ulici. Hrvati i Slovenci to više nisu praktikovali. Uplakana Izeta je ushićena trijumfom naših fudbalera govorila Vesni Bajčetić Materić: „Ne daj, Veso, samo da nas zavade“. Da li su Miro i Izeta znali da stiže rat i da nam svađa i rat ne ginu, zasigurno nikada nećemo saznati. Uglavnom, posla za Izetu nije bilo u Parizu. Klodi Osar je grcala u dugovima za film Arizona drim, pa nije bilo govora o tome da se neko zapošljava u fazi postprodukcije filma.
Lukavi Miro se vratio u Sarajevo, a rat je ubrzo počeo. On je znao da Sandžaklijama, koji su već tada preplavili Sarajevo, nisu baš bliski konceptualista Bojs ili Vilson. Prilagodio se lokalnim prilikama. Kada je u Sarajevo stigao Soroš, njemu je Miro prodao evropejstvo kome su ga učili Vesna i Mladen. Da bi oni pali u zaborav, kao jedini svjedoci njegovog skromnog obrazovanja, pristao je na opšteprihvaćenu istinu da su Mlađo i Vesa, ipak, kao i svi Srbi — četnici. Muslimanska osjećanja koja su mu za vrijeme Jugoslavije navirala u obliku eritrofobije sada su postala njegovo stabilno osjećanje. Mene je nekoliko puta pozivao iz Sarajeva u Pariz. Jednom je Maja prva podigla slušalicu, a Miro je zamolio da ja pozovem Ćosića, jer „jadne Muslimanke bježe ispred vojne i paravojne srpske čizme po istočnoj Bosni“. Maja mu je rekla:
— Čudno, u vrijeme dok su Srpkinje bježale po istočnoj Slavoniji od ustaša, mi smo Miro igrali bilijar i tada nismo reagovali. Razlika između mene i tebe, Miro, jeste u tome što ja saosjećam sa ženama u Slavoniji kao i sa ovima u Bosni!
Ovaj emocionalni Majin iskaz završio je Mirinom molbom upućenom meni, pošto sam uzeo slušalicu. Rekao mi je:
— Molim te, zovi nekog u Beograd, nema smisla, četnici se penju na džamije u zvorničkom kraju, pa umjesto hodžinih kujisanja puštaju pjesmu „Motori, motori“ grupe Divlje jagode.
(nastaviće se…)
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor Iskra
