27. mart 1994.
Gledao sam Šindlerovu listu i film mi se sviđa više od režisera. Poslije niza filmova koji su isticali spektakularnost na uštrb njegove egzistencijalne baze kojom je obilovao nezavisni film sedamdesetih, napravljen na mitskoj priči stradanja Jevreja, Šindlerova lista konačno je ozbiljno djelo ovog mladića čija pojava koincidira sa pojavom američkog filma sedamdesetih, talasa vrijednih filmova generisanih sa Istočne obale. Poslije njega i Lukasa sve je drukčije u svijetu filma. Stvari su se okrenule, naravno na gore. Pažnja reditelja i producenata sa egzistencijalnog prenesena je u sferu spektakularnog. Ali ne na Felinijev način gdje je spektakularnost stizala iz karnevalskih korijenja mediteranske umjetnosti. Kraj Vijetnamskog rata skupio je sve važne senatore, vlasnike medijskih grupa. Zaključak je bio da su novine suviše „šiljile“ na stranu neprijatelja i da se uvede autocenzura. Kada su na vlast došli Regan i Tačerova, američki a time i svjetski film, postao je kontrolisana roba. Uvedena je autocenzura ili ono što se zove — politička korektnost.
Šta se desilo sa svjetskim filmom. Ništa posebno. Danas je bio slobodan dan i gledao sam Piano po drugi put. Prvi put sam ga vidio u Kanu, i bio član žirija koji je tom filmu dodijelio Zlatnu palmu. Ustanovio sam da niko nije savršen. Platio sam kartu da gledam kino, a gledao sam televiziju. Vratio sam se u hotel i na televiziji gledao pravi film. Davala se Bunjuelova Viridijana. Eto šta se desilo sa svjetskim filmom. Televizija, koja je promjenila estetiku filma, danas prikazuje više djela za koje možemo tvrditi da su filmovi nego bioskopi!
28. mart 1994.
Pijem kafu u kantini studija „Barandovo“ i žalim što ne mogu da pijem kafu čitavog dana, gledam kroz prozor kako je napolju dan i, na kraju, ugledam noć pijući kafu. Da bude sve kao u amaterskom filmu kada na jedno mjesto postaviš kameru i samo je u najvažnijim trenucima uključuješ. Nepotrebno izbaciš. Čujem sirenu iz studija. Ne podsjeća me više na riku ranjene zvijeri. Sada je to zvuk sirene iz Aušvica.
U filmskoj režiji uvijek isti problemi. Režija je odgonetanje tajne kako stvoriti niz slika u prostoru, koliko ih vremenski pustiti da traju. I kako ih povezati da na kraju stvore organsku cjelinu. Režija je alhemija. Scenarij — to je kao kada spremaš brod za dugo i neizvjesno jedrenje. Provjeriš leto, očistiš vitlo podigača jedra, opustiš deblenjak, provjeriš zaputke. Riječju, spreman si kao da imaš najbolji scenarij na svijetu. Jedrenje počinje. Samo što si isplovio, krenuo preko velikog mora, uhvati te srednji vjetar. Dižeš jedro i samo što si ga podigao, ono spadne a vjetar u međuvremenu pojača. Počinje oluja. Ne možeš nazad u luku. Vjetar će te razbiti o stijenje, činiš sve da izađeš na pučinu. Sve si učinio na obali da te ovakvo iznenađenje ne porazi. Nemaš kud, prihvataš avanturu. More i vjetar bacaju brod, mrve jedra, oluja ne smiruje, ti se boriš. Počinje kiša, ništa se ne vidi i ti se povučeš u utrobu broda. Preživljavaš. Taman kada misliš sve je gotovo, dođe smiraj. Izađeš van i vidiš prekrasan dan, sa suncem koje zalazi i galebom zaostalim iza nekog putničkog broda. Sleti na jarbol i ti misliš kako bi najbolje bilo kada bi mogao u okvir kadra da uhvatiš oko galeba a da se u istom kadru vidi i čitav brod. I shvatiš da će opet oluja.
Tačno je da su demokratija i evolucija vezane pojave. Tačno je, takođe, da je čovjek prevalio dugačak put od majmuna do čovjeka. Tu je zastao. Kuda dalje, pita se čovjek? Meni se čini kada rintaš ovoliko kao ja, taj put evolucije, dakle put napred, jeste put unazad. To je proces pretvaranja čovjeka u majmuna. Bio bih najsrećniji kada bi taj put bio put pretvaranja u konja. Preko noći, pa da mogu da pobjegnem odavde i da me niko nikada ne uhvati. Da nikada ne vidim ovaj glupi film.
Ležim, nedelja je u Pragu i mislim kako je jedino prirodno čovjekovo stanje nerad. Pijem kafu, gledam kroz prozor gdje niko živ ne prolazi.
29. mart 1994.
Dok čekam da zasvira ona odvratna sirena, mislim ponovo na Spilberga. Ovoga puta ne zbog gluposti. Da li njega ikada uhvati jeza od gomile mamlaza koji gledaju njegov film? Ne hvata ga jeza, nego radost, jer on pravi filmove za mamlaza, ili za one kojima još nije telefonirano da su mamlazi i još žive u uvjerenju da su pametni.
Slikar, dakle umjetnik, Spilbergov kolega, do srednjeg vijeka je slikao i tačno je znao gdje će visiti njegova slika. Često je odlazio da posjeti svoju sliku. Da se sa njom druži. Ostao je u ljubavi sa onim što je uradio. Tek kada je prodao prvu sliku, dobio za nju novac, ode slika bog zna kuda.
Odoh u studio da napravim svoju sliku.
(nastaviće se…)
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra