Kad su glasnici, u srednjem veku, donosili u gradove vesti o blizini neprijateljske vojske ili o tome da se od obližnjeg mesta širi kuga, nosili su crne kape koje su čuvari sa kula i osmatračnica mogli videti još iz daljine. „Mrka kapa“, javili bi tada čuvari kraljevima ili vladarima, dosta pre nego što bi glasnik došao do kapija grada. Bele kape na glavi glasnika značile su da opasnost ne postoji.
Svi koji su sinoć gledali prenos finala svetskog vaterpolo prvenstva između reprezentacija Srbije i Hrvatske mogli su videti, čak iz dalekog Kazanja, da je vaterpolo reprezentacija Hrvatske igrala u belim kapicama sa crvenim kockama. Ta bela boja, plus činjenica da su hrvatski reprezentativci poveli sa dva nula, ulila je (lažnu) nadu čelnicima HRT-a da prenos finala može da ide u etar i da su ispunjeni svi uvjeti da pučanstvo neometano gleda još jednu veličanstvenu pobedu dečkih. A sve u cilju proslave 20 i nešto ljeta neovisne i suvjerene države Hrvata.
Hrvatska jeste svetska vaterpolo sila, ali je Srbija svetska vaterpolo velesila (iako nema more) pa je ta prednost olako izjednačena, a kako su četvrtine prolazile, tako se prednost srpskih vaterpolista uvećavala. Tako je to, inače, u sportu. Ko zna šta znači „sportski“.
Za to vreme, realizatoru prenosa Hrvatske radio-televizije ona bela kapica sa crvenim kockama postajala je sve mrkija. Pošto avioni iz „Avijana“ ne mogu u bazen, a još više u Kazanj, realizator je postajao sve nervozniji, rušio se cijeli sustav u, oko, i izvan režije prenosa.
U poslednjoj četvrtini dečki su totalno „potopljeni“ mnogo pre poslednjeg sudijskog zvižduka, a voda kao da je ušla i u koaksijalni kabal na HRT-u.
Za glasnike iz starog veka vezani su još neki citati i pouke. Kraljevi su, naime, i svoje ali i glasnike protivničke vojske i države ubijali ako im se ne svide loše vesti koje donose. To naravno nije rešavalo problem, ali gde ćeš ti hrvatskom političaru, pardon — kralju, reći da nešto nije dobro. Zato je ostao poznat i još jedan stari latinski citat: „Ne nuntium necare“ — Nemoj ubiti glasnika (on, samo, donosi loše vesti).
Rukovodstvo i realizatori prenosa HRT-a, u svoj onoj muci, zagubili su se negde između ovih citata o glasnicima, pa su primenili onaj o ubijanju glasnika.
Znaju oni da im to dobro doneti neće, kao što im ništa dobro nije donelo ni kad su prenosili Tompsonove koncerte, ali gde smeju — samo nekoliko dana posle povjesne vojne parade u čast proterivanja 250.000 Srba, tada konstitutivnog naroda Hrvatske — domobranima da prirede takvu pakost i puste im da vide kako Srbima u Kazanju kače zlato oko vrata. To, naprosto, nisu tekovine domovinskog rata. Naravno, u tumačenju HRT-a i tamošnjih političara. Građane ionako niko ništa ne pita.
Hrvatski reprezentativci i njihov selektor Ivica Tučak, koji su se časno poneli kako u bazenu tako i čestitanjem posle utakmice, bili su kolateralna šteta slike o nepobedivoj Hrvatskoj koju HRT želi da pošalje.
Pretplatnici HRT-a i građani Hrvatske nisu tako mogli videti svoje predstavnike kako primaju srebrnu medalju. Uostalom, malo li je na ovu skupoću i oskudaciju biti drugi u svetu. Pa nije.
A povijest na lažima nije povijest, dobre naše kolege sa HRT-a.
