Ko je bila srpska ili jugoslovenska princeza Smilja?

© Sputnik / Radoje PantovićGordana Ćirjanić
Gordana Ćirjanić - Sputnik Srbija
Pratite nas
Život ove po mnogo čemu izuzetne žene bio je obeležen kontrastima — od skojevke do monarhistkinje; od novinarke beogradske Politike do evropske mondenke; od ćerke uglednog beogradskog profesora do gospodarice dobrog ukusa na Ibici; od drugarice Ive Lole Ribara i Koče Popovića do bliske prijateljice Romana Polanskog i Ursule Andres.

Među brojnim zaboravljenim ličnostima koje su ostavile značajan trag u društvu tokom proteklog stoleća krije se i Smilja Mihailović, lepa, inteligentna i snalažljiva žena koja je, nakon niza mučnih iskustava u rodnoj Srbiji, pobegla u Španiju i tamo izgradila sopstveno kraljevstvo. „Srpska“ ili „jugoslovenska princeza“, kako su je tamo zvali, bila je neprikosnovena vladarka visokog društva na ekskluzivnom španskom ostrvu Ibici. Dok je u španskoj štampi njeno ime često spominjano, najčešće u izveštajima o životu visokog društva, u beogradskoj štampi pojavljivala se veoma retko, i to kao Smilja Konstantinović (što je bilo njeno devojačko prezime), uglavnom u člancima posvećenim svrgnutom kralju Petru.

Život ove po mnogo čemu izuzetne žene bio je obeležen kontrastima — od skojevke do monarhistkinje; od novinarke beogradske „Politike“ do evropske mondenke; od ćerke uglednog beogradskog profesora do gospodarice dobrog ukusa na Ibici; od drugarice Ive Lole Ribara i Koče Popovića do bliske prijateljice Romana Polanskog i Ursule Andres. Zajednički imenitelj svih njenih faza bilo je to što je ona uvek i svuda uspevala da se izdigne do samog vrha društvene piramide, kaže u razgovoru za Sputnjik književnica Gordana Ćirjanić, čiji je roman „Sedam života princeze Smilje“ upravo objavila izdvačka kuća „Vukotić medija“.

Glavna junakinja Vašeg novog romana bila je izuzetna žena, ali je nedovoljno poznata srpskoj javnosti. Kako ste je otkrili?

— Smilja Mihailović nije nedovoljno poznata, već apsolutno nepoznata našoj publici. Za pedeset godina, koliko je živela izvan svoje zemlje, nekoliko puta se pojavila u beogradskoj štampi, ali sve je to bilo davno, i ona je drukčije identifikovana — kao Smilja Konstantinović, što znači, po svom devojačkom prezimenu. Pominjala se isključivo kao ljubavnica kralja Petra, u člancima čija je svrha bila difamacija svrgnutog monarha. Koliko ja znam, poslednji put je pomenuta u „Blicu“, 16. decembra 1996, kad se potpisnik priloga, Moma Stanić, sećao svog prijatelja, a Smiljinog brata, fudbalera Ljube Konstantinovića. Tu autor priziva prvi susret između brata i sestre nakon petnaest godina, u Štutgartu —  susret kome je prisustvovao i Petar Drugi Karađorđević. Podaci iz tog članka su nepouzdani koliko i sećanje samo, uz to, anegdota je ispričana iz druge ruke, pa samoj toj pričici i nisam pratila trag.

© Sputnik / Radoje PantovićGordana Ćirjanić
Gordana Ćirjanić - Sputnik Srbija
Gordana Ćirjanić

Što se mene tiče, za Smilju sam čula osamdesetih godina prošlog veka, dok sam živela u Madridu. Ona se tamo često pojavljivala u štampi, i uvek kao „srpska princeza“ ili „jugoslovenska princeza“, a sve u istom kontekstu — izveštaji o društvenom životu viših krugova. Tada me je iznad svega zanimalo da uđem u trag njenoj tituli, ali ne saznavši ništa, zaključila sam da se ona lažno predstavljala.

Ideju za pisanje romana o Smilji Mihailović dobili ste još 1997. godine. Zbog čega ste čekali gotovo dve decenije da zamisao pretočite u pisanu reč?

— Kad sam se, nakon dugogodišnjeg života u Španiji, vratila u Beograd, slučaj je hteo da upoznam jednog Smiljinog rođaka, a ona je tad već tri godine počivala na ibiskom groblju. Saznala sam o njoj neobične podatke i razumela da je njen život bio dostojan avanturističkog romana. Ona je pratila svoju zvezdu u burnim vremenima, imala uzlete i padove, ali uvek se dizala na noge i izrastala nova. Mêne koje je doživela bile su fascinantne: od skojevke do monarhistkinje; od novinarke beogradske „Politike“ do evropske mondenke; od ćerke jednog uglednog beogradskog profesora do gospodarice dobrog ukusa na ekskluzivnom španskom ostrvu Ibica; od drugarice jednog Ive Lole Ribara ili Koče Popovića do bliske prijateljice jednog Romana Polanskog ili Ursule Andres. Zajednički imenitelj svih njenih faza bilo je to što je ona uvek i svuda uspevala da se izdigne do samog vrha društvene piramide.

Sve u vezi s njom bilo je izuzetno zanimljivo, kažem, dostojno jednog avanturističkog ili pikarskog romana, ali ja tada još nisam pisala romane. A kada sam počela da ih pišem, 2000. godine, imala sam vlastiti rudnik po kome je valjalo kopati. Iako sam Smiljinu priču nosila u sebi skoro dvadeset godina kao provokaciju, činilo mi se da ona iziskuje drukčijeg pisca od mene — nekog ko bi bolje umeo da prikaže društvene scene, glamur i vrevu u višim krugovima. Ali, budući da je za mene već rečeno da sam u svakom novom romanu nova, uprkos prepoznatljivom rukopisu, Smilja mi je, iz godine u godinu, postajala sve veći izazov. I onda mi se samo otvorilo, kako to kažu: ukazao mi se mogući pristup, u kome ne bih izneverila ni nju ni sebe. 

© Sputnik / Radoje PantovićNovinarka Sputnjika sa Gordanom Ćirjanić
Novinarka Sputnjika sa Gordanom Ćirjanić - Sputnik Srbija
Novinarka Sputnjika sa Gordanom Ćirjanić

Kakva je žena bila Smilja Mihailović? Opisali ste je detaljno u romanu, a kako biste je okarakterisali u nekoliko rečenica? Koje su bile ključne crte njenog karaktera? Šta Vas je najviše privuklo kod nje?

— Smilja je bila natprosečno inteligentna, izuzetno lepa, a uz to vedra i šarmantna. U terminima današnje psihologije, za nju bi se reklo da je imala veliku društvenu inteligenciju. Udubljivanje u njen karakter otkrilo mi je da je imala crte koje deluju nespojivo: lepršava i sistematična, vesela, a ozbiljna i preozbiljna; spontana, a istovremeno veliki organizator. Ako je improvizovala i kad je improvizovala, činila je to s metodom.

U periodu dok sam prikupljala građu često sam se pitala da li bismo nas dve simpatisale jedna drugu, da smo se kojim slučajem upoznale. Katkad mi se činilo da smo toliko različite da bi neminovno izbio kurcšlus, ako ništa, ono zbog toga što su njena interesovanja bila potpuno suprotna od mojih. Za nju je imidž bio od presudnog značaja, dok je za mene imidž isto što i laž. U pojavnom smislu, ona je znala gde joj stoji svaka dlaka, dok za sebe mogu reći da sam više sportski tip. Međutim, intervjui koje je u kasnim godinama davala za špansku štampu opovrgli su sve moje strahove. Uočila sam i te koliko zajedničkih crta u onome što je najvažnije. Morala sam da je zavolim da bih uopšte mogla o njoj da pišem. Danas sam uverena da bismo se, nakon početnog nepoverenja, uvažavale, a onda, malo-pomalo, strašno zavolele.

Koliko je priča u romanu zasnovana na istinitim događajima, a koliko u ispričanom ima fikcije?

— Roman je konstruisan tako da će čitaocu biti jasno šta je građa a šta je fikcija. Istina, u onim delovima gde fabuliram, takođe sam morala da se trudim da se ne ogrešim o istinu. Smiljin život je u tesnoj vezi sa životima mnogih čuvenih ličnosti, živih i mrtvih, pa nije dolazilo u obzir da baš sve izmišljam. Izgradila bih neku priču kombinujući podatke i anegdote, a katkad sam imala vrlo oskudno polazište. Eto, na primer, prvi čitaoci romana mahom mi kažu da ih se naviše dojmilo poglavlje o njenom životu tokom rata. Imala sam podatak da je bila u logoru u Italiji, negde u blizini Firence, i da joj je neki sveštenik pomogao da se spasi. Pošavši od toga, proučavala sam italijanske logore i odlučila da je smestim u Banjo a Ripoli. Takođe sam se informisala da je firentinski kardinal Elio dala Kosta nekoliko puta obišao taj logor i zamerao karabinjerima zbog lošeg tretmana logoraša, koji su mahom bili stranci. Dakle, na svoju ruku sam dodala neke moguće podatke, a sve ostalo u tom poglavlju je čista fikcija.

Koliko Vam je istraživanje Smiljinog života pomoglo da sagledate burnu istoriju 20. veka? Na koji način je njena sudbina iskorišćena za prikazivanje jedne veoma zanimljive epohe?

— I ranije sam se bavila tom istom epohom — konvulzije 20. veka, sa žižom na Drugi svetski rat i posleratno doba — u svom romanu „Kuća u Puertu“. Bilo mi je zanimljivo što su se neki podaci podudarili. Na primer, moje likove iz „Kuće u Pertu“, Bruna i Hoakina, sudbina je spojila u logoru Sen Siprijen, gde su Francuzi držali izbeglice iz Španije, republikance i pripadnike Internacionalnih brigada. U mom novom romanu pominje se taj isti logor, kad mlada Smilja Konstantinović i glavni urednik „Politike“ Vladislav Ribnikar razmenjuju informacije o zajedničkom prijatelju Koči Popoviću, koji u tom trenutku, maja 1939, leži u ovom logoru. Podatak je tačan. Iskrsnule su i neke druge podudarnosti, no ipak, treba reći da sam se, istražujući iste periode, u prvom romanu bavila gdegde intelektualnim krugovima a gdegde običnim ljudima, dok sam se u ovom drugom usredsredila na mondensko društvo, crème de la crème.

U romanu se pojavljuju i mnoge značajne ličnosti koje su obeležile politički, društveni, kulturni život proteklog veka. Kakvo je mesto Smilja Mihailović zauzimala u tim krugovima?

— Dok je vodila Kraljevsku kancelariju u izbeglištvu, tokom pedesetih godina prošlog veka, Smilja je imala poslovne kontakte s mnogim važnim ličnostima epohe, i takođe je prisustvovala, u društvu kralja Petra, svim važnim zabavama po evropskim gradovima. Kasnije, kad se više nije oslanjala na ugled krune niti na imetak svog muža, bila je poznanica ili bliska prijateljica mnogih važnih ličnosti.

© Sputnik / Radoje PantovićGordana Ćirjanić
Gordana Ćirjanić - Sputnik Srbija
Gordana Ćirjanić

Koliko joj je životno iskustvo iz Srbije pomoglo da osvoji društveni ugled u novoj sredini?

Zbog kleveta koje je doživela u jugoslovenskoj štampi, pedesetih, ona je Jugoslaviju i Srbiju zauvek odbacila. Tokom poslednjih dvadeset godina svog života, kad je zaista bila gospodarica mode i dobrog ukusa na čuvenom ostrvu, moglo bi se reći da su njen smisao za humor, njen vladarski duh i sklonost da bez dlake na jeziku odobri ili diskvalifikuje, proisticali iz njenog svojevrsno beogradskog mangupluka. Španci su uzdržani i tolerantni, a ona je s lakoćom delila i poklone i šamare.

Kakav je trag Smiljina modna deviza „Obuci šta god hoćeš… ali nosi to sa stilom ostavila u savremenom shvatanju mode? Moglo bi se reći da ta deviza najpreciznije objašnjava i samu njenu ličnost.

— Uverena sam da današnja moda, ona koja kroz španske modne firme nameće opšti ukus u odevanju omladine — ležerno, ali sa stilom — uistinu baštini Smiljinu modnu liniju ADLIB. A da li deviza te modne tendencije objašnjava Smiljinu ličnost, nisam sigurna. Ona je bila elegantnija od svojih modela. Uistinu, ne verujem u kratke definicije ličnosti, one mogu odvesti na pogrešan trag. Valjda zato i jesam romanopisac — jednu ličnost valja sagledati iz raznih uglova. Ma o kome da se radi, slika nikad nije jednostavna.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala