Andrija Milošević: Umetnost ne trpi fašizam (video)

Kaćuša #ogromanrasponkristalnebojeglasa

A video posted by Andrija Milošević (@andrijamilosevic_official) on

Pratite nas
Da li nam je smeh neophodan, posebno u ovim turobnim vremenima u kojima živimo? Posle legendarnog Miodraga Petrovića Čkalje, jedini srpski glumac koji je uspeo da izmami toliko osmeha na licima publike, svakako je Andrija Milošević.

„Voleo bih da igram kneza Miškina, glavnog lika u `Idiotu`, jer je po mom mišljenju to jedna od najgenijalnijih knjiga svih vremena, a čitao sam stvarno dosta“, kaže jedan od najtraženijih srpskih glumaca.

Može se reći da ste trenutno jedan od najzaposlenijih glumaca u Srbiji. Gde sve publika može da vas vidi?

Najpre u pozorištu Boško Buha, gde trenutno najviše radim. U protekla četiri meseca, imao sam četiri premijere. Igram u predstavi za decu „Crvenkapa“, zatim u „39 stepenika“ i u komadu „Majstori, majstori“. Ove dve poslednje su zaista najuspešnije predstave u Beogradu u poslednje vreme. Mislim da pozorište „Boško Buha“ ima fenomenalan večernji repertoar, sve predstave su uvek pune i rasprodate, što je vrlo bitno za jedno pozorište. Koliko god da pravite predstave, koje naravno treba da imaju umetničku vrednost, vrlo je bitno da imate publiku koja će da dolazi i gleda to što radite. Mislim da se pozorište Boško Buha sjajno razvija, da sadašnji upravnik Milorad Mandić Manda pravi odličnu priču, jedva čekam da se pozorište renovira. Nova scena će izgledati fantastično, imaće tri rotacije, biće jedno spakovano, malo pozorište u centru grada, koje evo sada, posle dugo vremena, preuzima primat na našoj pozorišnoj sceni, kao pozorište u koje dolaze mladi, talentovani ljudi koji prave jedan vrlo zanimljiv repertoar i svojom energijom stvarno plene. Ponosan sam na naš rad i naše pozorište.

Što se tiče nezavisne produkcije, radim sa Favi teatrom i Batom Karadžićem već 15 godina. Pored predstava „Pevaj brate“, „Pevaj brate II“ i „Tamo i nazad“, nedavno smo imali i veoma uspešnu premijeru „Zlatnog lančića od bižuterije“, koji je mešavina stend-ap komedije i monodrame.

Kako uspevate da uskladite sve te obaveze?

Navikao sam i sebe i ljude oko sebe da me prosto nema u mom privatnom životu. Imam preko 20 predstava mesečno koje su pretežno skopčane s putovanjima. Obiđem bar 15 do 20 gradova mesečno, da ne računam snimanja. Svakog dana radim i nemam slobodan dan, niti praznik.

Rekli ste da ste nedavno premijerno izveli stand-ap komediju Zlatni lančić od bižuterije. Ovaj kod nas još uvek redak žanr ne može često da se vidi na pozorišnim scenama. Kako ste došli na ideju da se upustite u ovaj projekat?

Na pozorišnim ne, ali na nekim of scenama stend-ap komičari ili ljudi koji pokušavaju time da se bave imaju svoju stand-ap scenu. Oni su gerila, jedna ekipa koja se bavi tim žanrom iz ljubavi, zato što to vole. Mislim da ćemo, što se njih tiče, dobiti dosta dobrih pisaca pre svega. Mislim da ima mnogo inteligentnih, mladih, duhovitih ljudi koji toliko vispreno i divno pogađaju ovu stvarnost u centar, i mislim da ćemo, pre nego što ćemo dobiti nekog stvarno značajnog stand-ap komičara, dobiti dobrog pisca, aforističara komediografa i to je ono što nam inače i fali. I zbog toga se najviše radujem toj stend-ap sceni.

Andrija Milošević - Sputnik Srbija
Premijera „Zlatnog lančića od bižuterije“

Inače, ta pozorišna forma je sklona mešanju žanrova, tako da nikada ne možete definisati šta je šta. Jedan moj stari profesor je govorio da je stend-ap komedija isto što i monodrama, samo zbog toga što Amerikanci nemaju reč za monodramu. To je jedna forma koja je trenutno vrlo popularna u regionu i meni je vrlo drago da sam uspeo, s obzirom da imam veliku konkurenciju recimo u legendi Đuri koji to radi, kao i još par glumaca. Ali moram priznati da mi je inspiracija definitivno bio Zijah Sokolović. On je stvarno čovek koji pravi takve predstave da je to neštno neverovatno. U njegovim godinama imati takvu energiju i praviti predstave koje traju po dva i po do tri sata je nešto neverovatno.

Poznato je da je komedija jedan od najkompleksnijih i najtežih glumačkih zadataka. Da li je jednostavno izmamiti smeh kod publike, posebno u vremenu u kojem živimo?

Nije lako. Ja sam, recimo, „Zlatni lančić od bižuterije“ radio šest meseci. Dok smisliš šta treba da uradiš, dok nađeš čoveka koji će to da napiše, pa dok to sam razradiš… Konkretno za ovu predstavu, napravio sam dogovor sa Mijom Karadžićem, koji je stvarno vrhunski komediograf, on mi je sačinio dobru osnovu priče, sjajno to napisao, na osnovu čega sam ja napravio još sat vremena, faktički sam dodao. I radio sam dugo, ne toliko što se tiče proba, koliko sam radio na tekstu, mesecima. Da bi se sve to napravilo i da bi bilo dobro i da bi se ljudi smejali, mora da se uloži ozbiljan rad i čovek da da mnogo od sebe. Teško je izmamiti osmeh, ali kada jednom to uradite i pridobijete publiku, onda steknete svoju publiku koja uvek dolazi da vas gleda.

Većinu predstava i projekata u kojima igrate, sami i režirate. Šta Vas je odvelo u rediteljske vode? I šta je po Vama teže biti glumac ili reditelj?

Iz moje perspektive i jedno i drugo je jednako teško. Nije lako raditi s ljudima, i ako ste glumac i ako ste reditelj morate raditi s ljudima, a ljudi su različiti. Morate dobro da ih upoznate da vidite kakav je ko, šta kome treba, da bi im pomoogli. Mislim da je reditelj isto što i motivator, da je on tu da motiviše, da otvori umetnike, da daju ono najbolje od sebe, čak i ono što misle da ne mogu da daju u tom momentu. Svi mi zavisimo jedni od drugih, a pošto je predstava i pozorište kolektivni čin, a takav je i film, onda treba da imate visok prag tolerancije i jednostavno da prihvatite ljude sa kojima radite, da ih poštujete kao ljude i kao umetnike pre svega da bi od njih mogli da dobijete najbolje. Ako krenete đonom ili ako krenete da pošto poto uspostavite neku hijerarhiju u kojoj će svi neoporecivo slušati ono što ste vi zamislili, mislim da to nije dobro za umetnika, jer umetnost ne trpi fašizam, ne trpi doktrinu, ne trpi tu vrstu totalitarnosti i hijerarhiju. Umetnost mora da bude otvorena, široka, da privlači, da bude uzburkana… Dakle, i gluma i režija su deo mog posla.

Pored glume i režije imate i druga interesovanja za umetnost. Bavite se muzikom, a i književnost vam je bliska. Dokle ste stigli sa pisanjem vašeg prvog romana Princeza od južnih mora? I koja je njegova tematika?

Ja sam zaljubljenik u epsku fantastiku i pročitam godišnje sigurno 20-30 knjiga epske fantastike, tako da sam hteo da spojim našu tradiciju, istoriju i to inkorporiram u jednu bajku koja bi, ustvari, trebalo da bude žanr epske fantastike. Zove se „Princeza od južnih mora“. Glavni lik Bor, koji dolazi iz jednog plemena iz planina do kojih je vrlo teško stići, prvi put stiže na more. On postaje glavni junak u potrazi za princezom od južnih mora koja jedino može spasiti pleme. Napisao sam nekih 70-80 strana romana. Eto, u poslednje vreme, zbog drugih obaveza, nisam stigao da nastavim pisanje, ali sad mu se vraćam i mislim da ću završiti knjigu. Ništa nije teže od pisanja knjige, mislio sam da je to ipak lakše. Međutim, da bi bio pisac zaista ti treba poseban dar, moraš biti temeljan, moraš biti mnogo obrazovan.

Kada smo već kod književnosti, među svojim kolegama važite za čoveka koji mnogo voli da čita. Često ističete da ste odrasli na ruskim klasicima.

Moja omiljena knjiga je „Idiot“ od Dostojevskog, a omiljeni pesnik Puškin. Ja sam čovek koji voli da sazna stvari o piscu kojeg voli, ne samo one obične koje ljudi mogu da nađu na Vikidepiji, koje su opšte i poznate, već nešto dublje. Dostojevski je bio okoreli kockar, i on je mnoge svoje knjige pisao da bi vratio dugove i da bi zaradio pare kako bi opet išao da se kocka. Nedavno sam saznao, što me je fasciniralo, da je Dostojevski imao čoveka koji mu je pisao, a on mu je sve iz glave govorio. I to su geniji, na nivou Tesle. Jer književnost toliko utiče na ljudski rod i uopšte na progres ove planete taman isto koliko i sijalica ili tehnološki procvat. Kultura, umetnost i tehnologija su isto. Bez Dostojevskog nijedna ova sijalica ne bi imala dušu, bez obzira koliko nam to trebalo. Voleo bih da igram kneza Miškina, koji je glavni lik u „Idiotu“, jer je po mom mišljenju to jedna od najgenijalnijih knjiga svih vremena, a čitao sam stvarno dosta. Ne znam da li sam ostario za njega, ali bih svakako voleo to u jednom trenutku da radim. Moja prva važnija uloga na Akademiji bio je uloga Hlestakova u Gogoljevom „Revizoru“. Gogolj je ruski Nušić, on je stvarno fantastičan pisac. Genijalnost tog teksta je u činjenici da se i danas postavi, vi biste apsolutno mogli da prepoznate razne vidove nekih društvenih dogođaja, tokova, potresa, koje mi i danas imamo. I što je danas, što bi mladi rekli, in, i šta treba lajkovati, a šta ne, tako da ja lajkujem Dostojevskog, Gogolja i Puškina. Puškin je isto bio lud. Ja ih volim, jer su ti ljudi dokaz da su talenti nekonvencionalni. Puškin je čovek koji je imao više od 20 dvoboja, bio zavisnik od adrenalina, a ljudi to ne znaju. Mislim da mladima, koji danas zaziru od klasika i beže od njih, jer im je to dosadno, koji ne žele da uđu u to i koji ne žele to da razumeju. treba objasniti da su Dostojevski, Puškin i drugi pisci koji su pisali te genijalne knjige živeli život koji oni danas ne mogu ni da pojme da ga žive. To su bili ljudi koji su živeli punim plućima, koji su mnogo vremena provodili u podzemlju, a mnogo manje vremena gore na površini, koji su se družili sa okorelim kriminalcima, kockarima, ubicama, koji su koliko da su imali taj društveni život koji im je bio fin i fantastičan, divan, u kojem su imali neku konvenciju, toliko više su se nalazili u ovom drugom, mračnijem segmentu života, jer da nije tako oni ne bi mogli ni da napišu te fenomenalne knjige. Omladina danas misli da su ruski klasici bili dosadni pisci koji su po vazdan sedeli kod kuće s debelim naočarima i samo pisali, što nije tačno. Svi ti potresi koji su se događali kod velikih pisaca i u velikim narodima, kao i u malim narodima kod talentovanih ljudi, zahtevaju jednu dozu zavisnosti od života kao takvog. I zato ja prosto volim talentovane ljude.

Sa više predstava, koje igrate pod pokroviteljstvom producentske kuće Favi, dosta putujete po Srbiji i regionu. Svakako možete reći kakva je trenutna situacija u pozorištu i kulturi uopšte?

Mislim da je sistem koji se kod nas sprovodi što se tiče pozorišta, prevaziđen. Pozorišta više ne mogu da imaju po 17 premijera mesečno ili po 20 predstava na repertoaru, jer onda predstave koje se igraju prosto nemaju vremena zbog drugih predstava i ne mogu i nemaju termine da se igraju onoliko koliko bi trebalo. Mišljenja sam da mi treba da radimo po zapadnom sistemu, a to je da uradite dobru predstavu i zatim je igrate dok ima publike, onda se posle ta predstava sklanja i radite novu. Jedino tako može da se opstane, i da se radi i zaradi, jer ovakav sistem dotiranja pozorišta kao što je kod nas, koji je samo i isključivo baziran na budžetu države koja je i onako siromašna, od koje ne možete očekivati u ovom trenutku da ne znam šta da, nikada niste ni mogli, nikuda ne vodi. Mislim da u tom segmentu treba još po negde da se transformišemo, mada to teško ide. U nekim regidnijim sredinama i poslovima, branšama, ta tranzicija je mnogo lakše prošla, nego u umetnosti. Kod nas su to daleko bolje prihvatile neke fabrike nego pozorišta. Potrebno je da se transformišemo način na koji radimo i stvaramo, a to je da ljudi koji vode pozorišne kuće imaju odgovornost za te kuće. I ukoliko vi neku kuću ostavite u dugu od 200-500 hiljada evra, a da to nije zato što vama neko nešto nije platio, nego zato što ste loše vodili tu kuću, onda vi morate da odgovarate za to. Nama su pozorišta u dugovima i niko nikada za to nije odgovarao. Kada se to promeni onda ćete imati pozorište koje će da pravi predstave, ali ne predstave koje će se dopasti meni i mojim prijateljima, pa nas četvoro dođemo i gledamo, nego ćete morati i te kako da vodite računa o kvalitetu, da date na uvid koliko ste karata prodali, koliko je to gledano, kako je odjeknulo u javnosti, na festivalima… Biće mnogo teže, jer ćete sve morati da objedinite i publiku koja treba da vam dođe i da zadovoljite umetničke kriterijume. Mislim da treba da se malo mi kao radnici u kulturi, u pozorištu, više otvorimo ka publici, da je privučemo da dođe, da joj kažemo da je ona deo pozorišta, a ne suprotno. Pozorište ne može da opstane samo od sebe.

Kakvi su Vam poslovni planovi za budućnost?

Otvoriću produkciju, radiću film, imam ideju, znam sve šta ću i kako ću. Trenutno tražim pisca da mi to napiše i to će biti moj sledeći projekat. Reč je o komediji koja će biti nekonvencionalna, politički i društveno nekorektna, zato će i biti potrebni specifični ljudi, specifičan scenario koji neće robovati nikakvim pravilima. Tražiću od glumaca da imamo taj brehtovski efekat gde ćemo iskakati iz svojih likova u privatno i vraćati se. Biće to jedan interesantan projekat koji ima vrlo zanimljiv naslov „Govedo“ i priča o političaru iz jednog malog mesta koji dobija veliku moć, ali suštinski priča o tome šta se dešava u malom čoveku koji pomisli da vredi više nego što vredi, da zna više nego što zna, koji, što bi rekli mladi ljudi, utripuje da je Ciceron ili Cezar… Vrlo zanimljiva priča. Smeh sa malo gorčine, to je uvek tako. Kažu da je najbolja komedija ona posle koje na kraju ostane ukus gorčine u ustima.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala