Do poslednjeg trenutka, Vanja nije znao da će ga posetiti poznati gost, iako je o Niku slušao od Lesijeve mame, kojoj su poklonili Vujičićevu knjigu čim je došla u Moskvu. Mama je svaki put bodrila sina pričama o Australijancu Niku koji se rodio bez udova, samo sa jednom nogom sa dva prsta. Pri tome, on je naučio da pliva, oženio se i postao otac.
Niku je bilo veoma drago što Vanja zna za njega. Na žalost, obolelom dečaku se još uvek nije vratio vid i zato je Vanja postavljao mnogo pitanja i dodirivao Nika.
„Mogu li vas dotaći? Vi zaista nemate ruke?“, pitao je Vanja.
„Ne stidi se. Dotakni me“, rekao je Nik.
I dečak je počeo polako da ga dotiče po ramenima, nozi, čak i po bradi.
„Znam da si naučio da plivaš. I ja jako želim da idem na bazen, kada mi dozvole doktori. I da progledam“, rekao je Vanja.
„Iskreno ti to želim. Ali želim da ti kažem da mnogi ljudi imaju oči, ali ne vide. Mnogi imaju noge, ali ne idu kuda treba. To sam shvatio i počeo da živim punim plućima. Čak se nadam da će nekad napraviti udobne proteze za mene. Za takav slučaj u mom ormanu stoje patike. Ne prestajem da verujem da ću prohodati“, rekao je Nik Vujičić.
Vanju su interesovale Nikova savremena kolica, kako je naučio da piše i u kojim zemljama je bio. Vujičić je sa velikim zadovoljstvom odgovarao dečaku, poljubio ga, pročitao mu molitvu i obećao da ga poseti još jednom — kroz godinu dana.
„Hajde da se dogovorimo. Ti ćeš do našeg novog susreta naučiti da hodaš, a ja ću naučiti ruski jezik“, pisao je Nik.
„Odlično“, odlučno je obećao desetogodišnji Vanja.
„Ti obavezno veruj! Volim te, Vanja! Moliću se za tebe“, rekao je na rastanku Nik.