Britanci nikada nisu ni otišli sa Balkanskog poluostrva i ta konstanta balkanskog segmenta njihove politike traje od početka 19. veka i jačanja snažnog talasa rusofobije koji je zahvatio britansko javno, političko, intelektualno mnjenje. To se ništa nije promenilo do današnjeg dana. Iako su dosta kasno ušli u Evropsku uniju, odnosno tadašnju Evropsku ekonomsku zajednicu, oni su je prvi i napustili, što im je dalo dodatnu slobodu da se vrate svojim izvornim principima.
„
Britanci su tokom 19. veka imali zaista besprekornu diplomatsku službu u čitavoj Evropi, a naročito na Balkanskom poluostrvu. Međutim, oni nisu imali samo diplomatsko-politički segment rada, već i taj posebno sofisticirani,
obaveštajni rad, tako da su oni kao svoje diplomatske predstavnike slali svoje najbolje obaveštajce”, rekao je Rastović u emisiji radio Sputnjika „
Od četvrtka do četvrtka“.
Kada govorimo o uticaju i
umešanosti Velike Britanije u poslednja dešavanja pre desetak dana na prostoru Kosova i Metohije i podrške
akciji ROSU i takozvanoj prištinskoj vladi, onda, dodaje on, treba uzeti u obzir činjenicu da su oni to radili i u 19. veku.
Tada su, podseća naš sagovornik, podržavali Osmansko carstvo kao najjaču branu prodoru ruskog uticaja na balkanskom poluostrvu i onemogućavanje srpskog nacionalno-oslobodilačkog pokreta, tako da za njega ovo ne predstavlja nikakvo iznenađenje, već je to samo jedan u nizu događaja koji su obeležili britansku spoljnu politiku.
Sve ove činjenice su poznate i predsedniku naše države, te nema mesta čuđenju njegovoj jasnoj poruci da zna da Velika Britanija stoji iza dešavanja na severu Kosova. U najmanju ruku su, kaže Rastović, čudna ponašanje i
britanskog ambasadora u Prištini i nekadašnjeg predstavnika EU u Beogradu.
Vilajet je, objašnjava on, teritorijalno pravna jedinica u okviru Osmanskog carstva, a njegove granice su praktično granice takozvane velike Albanije. Oni su tada projektovali da u njegov sastav, kao posebnog političkog entiteta, odnosno kao klice buduće velike albanske države, uđe nekoliko vilajeta u sastavu Osmanskog carstva. To je, dodaje Rastović, kosovski vilajet koji je formiran 1877. godine, bitoljski vilajet, to su još skadarski vilajet, vilajet Janjina, kao i deo solunskog vilajeta.
„Praktično su to manje-više teritorije današnjih država Grčke, Srbije, Crne Gore i Severne Makedonije. Prema tome, ništa ovo nije slučajno, sve što se radi je planski. To se nastavilo 1912. godine formiranjem najpre autonomne Albanije, odnosno kasnije albanske države, a nastavilo se tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Mora da se pomene i taj nesrećni Ustav iz 1974, čijim je amandmanima Srbija rastočena na tri dela i na taj način su sadašnji albanski intelektualci dobili podsticaj da ožive ideju velike Albanije“, naglasio je on.
Velika Britanija i njena diplomatija i politika, kaže Rastović, temeljno, dugotrajno i kontinuirano rade na formiranju te jedne velike albanske države, a ne treba zaboraviti da su u formiranju Prizrenske lige možda i presudan uticaj imale upravo britanske diplomate. London, dakle, dodaje naš sagovornik, već više od jednog veka radi na tome da se jedan deo srpskog nacionalnog, političkog i istorijskog središta srpskog naroda odvoji od svoje matice, odnosno Republike Srbije i da se priključi Albaniji.
Ne treba ipak prenebregnuti ni činjenicu, podvlači Rastović, da Velika Britanija nije samo zainteresovana za Kosovo i Metohiju, već i za područje Bosne i Hercegovine. On podseća da su Britanci pre nekoliko godina bili inicijatori rezolucije o genocidu srpskog naroda i zahvaljujući pokojnom ambasadoru Vitaliju Čurkinu i odlučnom stavu Rusije, sprečen je taj skandalozan zahtev da se Srbija, odnosno srpski narod proglase za genocidni.