00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
JučeDanas
Na programu
Reemiteri
Studio B99,1 MHz, 100,8 MHz i 105,4 MHz
Radio Novosti104,7 MHz FM
Ostali reemiteri
 - Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

Milo Lompar: Samozvanac ne može da postoji bez zajednice koja prihvata njegovu laž /video/

© Sputnik / Dejan SimićMilo Lompar - dobitnik Andrićeve nagrade
Milo Lompar - dobitnik Andrićeve nagrade - Sputnik Srbija, 1920, 21.11.2026
Pratite nas
Samozvanac ne mora biti snažna firuga, on može biti i lakrdijaš, kao što je pokazao Njegoš u „Lažnom caru Šćepanu Malom“. On koristi nadlične, sakralne sile raslabljene zajednice, preokrećući ih u njihovu suprotnost. Zato je to delo o našem vremenu, iako je napisano pre skoro 180 godina, kaže u razgovoru za Sputnjik profesor Milo Lompar.
Povod za razgovor s Milom Lomparom je Velika nagrada „Ivo Andrić“ koju mu je Andrićev institut iz Višegrada dodelio za studiju „O samozvancu: Njegoš i moderna“, objavljenu prošle godine u izdanju „Informatike“. Lompar u ovom delu polazi od Njegoševog dramskog speva „Lažni car Šćepan Mali“, ali ne ostaje na istorijskoj rekonstrukciji lika samozvanca, već kroz taj književni lik preispituje dublje probleme istine, identiteta, istorijske svesti, vlasti i modernosti.
Knjiga „O samozvancu“ predstavlja još jedan rezultat Vašeg dugogodišnjeg bavljenja Njegošem. Posebno je zanimljivo to što ukazujete na značaj „Lažnog cara Šćepana Malog“ u poređenju s „Gorskim vijencem“ i „Lučom mikrkokozma“. Šta je ono što ovo delo čini toliko značajnim?
- To je delo koje je veoma dugo bilo potcenjivano u srpskoj kulturi sa stanovišta vrednosti. Vrednost „Gorskog vijenca“ utvrđena je i kristalizovana u javnoj i naučnoj svesti početkom 20. veka i ostala je mera celokupnog pesnikovog dela. Nešto kasnije je unutar intelektualne sfere prihvaćena „Luča mikrokoza“ kao originalan i izuzetan pesnički domet, dok je „Lažni car Šćepan Mali“ smatran ostatkom neiscrpljene materije „Gorskog vijenca“. Pošao sam od toga da je tu kultura izvršila izvesnu cenzuru. „Lažni car Šćepan Mali” je delo koje govori o naličju onoga što se toliko visoko uzdiglo u „Gorskom vijencu”. Ono pokazuje da se na temelju iste metafizičke pozadine, kao što je ideja zaveta, može pojaviti ne samo najuzvišeniji herojski ideal nego i krajnje zlokobna i lakrdijaška pojava, jer je lakrdijaš demonska figura, koja pretvara stvarnost u nešto suprotno od nje same.
Činilo mi se važnim da ukažem na proročki aspekt pesnikovog dara: da je on, preko jedne anegdote iz života Crne Gore, uspeo da dokuči, unutrašnjom putanjom svoje misli i osećanja, nešto što će bitno odrediti ritam modernih vremena. On pokazuje da figura lakrdijaša ili samozvanca ne mora da bude snažna, kao kod Puškina, na primer, ili kod Šilera, gde je to demonski čovek koji vlada voljom i moći. Ovde je reč o jednom slabiću koji u raslabljenom osećanju zajednice uspeva da upotrebi njene sile – ne bilo kakve, nego sakralne. One počinju da obavljaju jedan inverzno negativan posao.
Njegoš je uzeo istorijski lik, ali ga je u svom delu nadogradio. Posebno je zanimljiv odnos samozvanca i mase, odnosno zajednice koja ga prihvata. Koliko je taj odnos bio važan samom Njegošu i kako ste ga Vi sagledali u svom tumačenju dela?
- To je ključni četvrti čin, koji je verovatno najsavršeniji u umetničkom smislu. Tu ruski knez Dolgorukov razotkriva pred masom Crnogoraca, pred herojskim ljudima, da je reč o laži, jer se Šćepan predstavljao kao umrli ruski car Petar Treći. I sam junak priznaje da nije ruski car. On sam pred svima njima kaže: „Nisam, lagao sam.” A onda vidite, korak po korak, kako na kraju tog četvrtog čina raspomamljena masa juriša na zatvor i viče: „Care, care!” Oni kažu: „Ti to možda nisi po sebi, ali jesi po nama. Mi to hoćemo.” To je momenat kada vidite da se narod, kao nešto što počiva na ideji zajednice, pretvara u jednu vrstu gomile. To se u „Lažnom caru Šćepanu Malom” pokazuje i preko papagaja koji se pojavljuje na sceni i koji govori Šćepanu Malom, pred zapanjenim slušaocima: „Car, car, car!” U stvari, narod se pretvara u mnogoglavog papagaja. To pokazuje da postoje izvesne nadlične sile koje deluju tako da, u određenom sticaju okolnosti, nikakvi razlozi, nikakve istine i nikakve ličnosti ne mogu da utiču na njih.
Čini se da je danas mnogo lakše biti samozvanac, lažni autoritet, ali i da je običnom čoveku, posredstvom mreža, mnogo lakše da se predstavi kao neko drugi. Na kakvom smo putu kao civilizacija, kada sve to uzmemo u obzir?
- Kada imate društvene mreže i manipulativne tehnike s veštačkom inteligencijom, imate jedan redefinisani pojam ličnog, a i kolektivnog identiteta. Šta se smatralo zalogom ljudske autentičnosti? U predmoderna vremena to je bila neka srodnost, bliskost čoveka i Boga. Po liku Božjem čovek je nastao, dakle, postojala je neka vrsta podudarnosti. Potom se u modernoj epohi, kada je otpala religijska dimenzija, u 19. i 20. veku, išlo ka tome da je svaki pojedinac jedan i jedinstven, da se to na neki način ne ponavlja. Današnja epoha kaže: uopšte nema jedinstvenog ljudskog lika, jer ćemo sada napraviti nekoga istog kao mi, umnožićemo ga u situacijama u kojima nikada nije bio i u svesti recipijenta on će biti tamo. To su u mnogo čemu demonski sadržaji, istovremeno s ponovljenim rečima o pravednosti, ljudskim pravima, dobrobiti, humanizmu. A vi gledate jedan ples klovnova i demona kojima ne možete ništa, jer se oni danas umnogostručavaju na društvenim mrežama. Kolektivna svest je izručena prividu.
Pomenuli ste, povodom nagrade, da je opasno kada samozvanac uđe u politiku. Da li je to najopasniji oblik samozvanstva ili su samozvanci u kulturi, na univerzitetu, u obrazovanju i drugim oblastima podjednako opasni za zajednicu?
- Samozvanac nije čista proizvoljnost. Hitler je došao s idejom da će obnoviti Germaniju, prahrišćanske temelje germanskog sveta. On ima nešto od demonizma samozvanca. Pogledajte na Jutjubu njegove govore. Kada stane u Nirnbergu, pred stotinama hiljada ljudi, i kiša pada, i on kasni - oni ga čekaju. On stoji minut i ništa ne govori, a svi ćute. Ili uzmite film „Trijumf volje” Leni Rifenštal iz 1936. godine, koji prikazuje partijski kongres u Nirnbergu. Film počinje tako što vidite oblake i avion. Taj avion prolazi kroz oblake i polako se spušta, a iz njega izlazi Hitler. Dakle, on dolazi s neba. To je sugestija, vrhunski urađena propaganda, zla poruka. A onda pogledajte histeriju muškaraca i žena, tu konglomeraciju ljudi. To je apsolutna frenezija. I to je najopasnije zato što se bude nadlične sile koje mogu da izazovu zastrašujuće razmere užasa. Kada se utopite u jednu vrstu nadličnog, vi onda lično sebe i ne osećate krivim, ne idete ka sebi.
Uzmite, recimo, samozvanca kakav je bio Tito. Dobro, to je manja figura istorijskog raskola u odnosu na Hitlera, ali i tu postoji nešto od istog mehanizma. On dolazi u ime neke radničke klase, ravnopravnosti, vi gledate kako se budi očekivanje pravednosti, jednog drugog sveta. A onda pogledajte te dočeke. Ja sam imao petnaest-šesnaest godina kada se vraćao iz Koreje, Sovjetskog Saveza i Kine. Na Dedinju, kod Topčiderske zvezde, čekali smo Tita. To je bila prava histerija. Prolazi neki čovek u nekom automobilu, on maše – potpuna konsternacija. A bilans svega toga je da se sve to raspalo kao prah i pepeo i da ništa na tom temelju nije ostalo. Tako da, kada pogledate, pun je 20. vek samozvanaca, a ovo u 21. veku samo je kraći nastavak tog procesa.
Kako da razumemo današnji trenutak kada govorimo o laži, istini, samozvancima, pravim i lažnim autoritetima, verovanju u određene ideje? Kako Vi razumete našu sadašnjicu?
- Dolazi jedna nova epoha, a to je epoha uzdizanja mladosti, epoha spoja biološkog i tehničkog. Mladi ljudi se ne osećaju obaveznim ničim što je prošlo. Oni prekidaju vezu s tim i samim tim su ubeđeni u svoju apsolutnu dovoljnost. Tako se i ponašaju. Videćemo kuda će ih to dovesti.
Kada je reč o nama, o srpskom narodu, a i šire, jer delimo sudbinu civilizacije kojoj pripadamo, prekinuta je prirodna veza između naraštaja. Tehnika je označila presek u prenošenju iskustava i saznanja. Saznanja su sva na mobilnom telefonu, ali prenos znanja od starijeg ka mlađem nije puki prenos činjenica, jer činjenice možete naći gde god hoćete, to je prenos izvesnog iskustva, izvesnog egzistencijalnog tonaliteta, izvesne emotivne raspoređenosti. To je prekinuto i sada imamo jednu epohu u kojoj je, s jedne strane, deo civilizacije koji se suši, zamire biološki, i drugi koji buja i cveta, ali često kao biljke iz Černobilja. Videćemo kako će to da ide i kuda će da vodi. Možda je teško u ovom trenutku to predvideti.
Neki smatraju da treba da se okrenemo prošlosti, drugi da treba da idemo ka budućnosti i da bi mlade snage trebalo da budu nosioci promena. Da li upravo mladi treba da preuzmu tu ulogu?
- Oni to moraju da budu, kakvi god da su. Tu nema dileme: život je na njihovoj strani. Može čovek da misli da su hiljadu odsto u krivu, ali oni to energijom, po pravu života, nose. Bilo bi dobro, za njih možda više nego za nas koji smo mnogo stariji od njih, da čuju nešto od onoga što im se govori i da osete nešto od onoga što su odlučili da ne osećaju. Ipak, oni imaju pravo i da sve to zaborave. Nema nikakvog prava koje vi možete polagati na mlade ljude. Oni će čuti ili neće čuti. Ja sam ceo život predavao i vrlo dobro to znam. Kakav ćemo mi stav imati prema tome, to je druga stvar. Ono što oni ne bi trebalo da imaju jeste pravo da određuju šta će se o njima misliti, kao što niko nema pravo da njihovoj slobodi postavi granicu izbora. Život je na njihovoj strani, pa ćemo videti kako će to izgledati.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala