00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
JučeDanas
Na programu
Reemiteri
Studio B99,1 MHz, 100,8 MHz i 105,4 MHz
Radio Novosti104,7 MHz FM
Ostali reemiteri
 - Sputnik Srbija, 1920
SPORT
Vesti i analize sa najzanimljivijih i najbitnijih sportskih događaja širom Srbije i celog sveta.

Nova Srbija između talenta i stvarnosti

© Tanjug / Amir HamzagićSrbija - Nemačka
Srbija - Nemačka - Sputnik Srbija, 1920, 18.11.2026
Pratite nas
Šest poraza u Ligi nacija ogolilo je probleme fudbalske reprezentacije Srbije i otvorilo pitanje koje se godinama odlagalo – ko će nositi nacionalni tim u narednoj deceniji?
Veljko Paunović na raspolaganju ima nekoliko dokazanih internacionalaca, generaciju izuzetno zanimljivih mladih fudbalera i priliku da napravi zaokret. Međutim, između potencijala i ozbiljne evropske reprezentacije još postoji velika razlika, a rekonstrukcija će zahtevati mnogo više od promene imena u početnoj postavi.
Srpska fudbalska reprezentacija ponovo se nalazi na početku. Posle još jednog neuspešnog takmičarskog ciklusa i šest poraza u Ligi nacija, više nije dovoljno govoriti o pojedinačnim greškama, propuštenim prilikama ili nedostatku sreće. Problem je dublji, a njegovo rešavanje zahteva više od promene selektora i nekoliko novih imena na spisku.
Veljko Paunović pred sobom ima zadatak da izgradi reprezentaciju koja će biti konkurentna u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2028. godine, ali i da postavi temelje ekipe koja bi svoj puni potencijal mogla da dostigne do Mundijala 2030.
Za razliku od nekih prethodnih generacija, Srbija danas ima nekoliko mladih fudbalera koji su veoma rano privukli pažnju ozbiljnih evropskih klubova. Međutim, činjenica da se neko nalazi u sistemu Intera, Milana, Lajpciga ili nekog premijerligaškog kluba još ne znači da je spreman da preuzme odgovornost u seniorskoj reprezentaciji.
Upravo u toj razlici između talenta i dokazanog kvaliteta nalazi se najveći izazov buduće rekonstrukcije.

Osnova postoji, ali nije dovoljna

Jedna od prednosti Srbije jeste što ne mora da počinje baš od nule. Đorđe Petrović, Nikola Milenković i Strahinja Pavlović predstavljaju ozbiljnu osnovu za naredni ciklus.
Reč je o fudbalerima koji su već stekli značajno iskustvo u jakim evropskim prvenstvima i koji, pod uslovom da ostanu zdravi i u takmičarskom ritmu, mogu da budu nosioci reprezentacije i narednih godina.
Posebno je zanimljiva situacija u odbrani. Milenković i Pavlović već imaju iskustvo velikih utakmica, dok se iza njih pojavljuju Veljko Milosavljević, Stefan Gudelj i drugi mladi štoperi. To je jedna od retkih pozicija na kojima Srbija može da razmišlja i o kontinuitetu i o postepenoj smeni generacija.
Slična je situacija na golu, gde Petrović i Vanja Milinković-Savić omogućavaju ozbiljnu konkurenciju.
Najveća nepoznanica ostaje vezni red, u kojem bi narednih godina trebalo da se dogodi najznačajnija promena.

Aleksandar Stanković kao simbol nove generacije

Ako bi trebalo izdvojiti jednog fudbalera oko kojeg bi mogla da počne izgradnja drugačije Srbije, Aleksandar Stanković bio bi među najozbiljnijim kandidatima.
Mladi vezista poseduje karakteristike koje su reprezentaciji često nedostajale: sposobnost da učestvuje u organizaciji napada iz dubine, tehničku sigurnost i razumevanje prostora.
Ipak, njegov status mora da se posmatra realno. Pripadnost velikom evropskom klubu i talenat nisu isto što i kontinuitet na najvišem nivou. Stanković tek treba da potvrdi da može da bude standardan fudbaler u izuzetno zahtevnom takmičarskom okruženju.
Uz njega se kao potencijalno važno rešenje pojavljuje Stefan Džodić, čije bi karakteristike mogle da doprinesu pokretljivijem i agresivnijem veznom redu.
Saša Lukić i dalje može da ima značajnu ulogu, naročito zbog iskustva i taktičke discipline, ali bi dugoročni cilj morao da bude stvaranje sredine terena koja će imati više kontrole nad utakmicom.
Srbija je godinama imala fudbalere sposobne za atraktivne individualne poteze, ali je često ostajala bez odgovora na pitanje ko određuje ritam, organizuje presing i omogućava ekipi da funkcioniše kao celina.

Mnogo kreativaca, malo prostora

Posebnu pažnju privlače Andrija Maksimović, Vasilije Kostov i Lazar Samardžić.
Sva trojica imaju izražen ofanzivni potencijal, dobru tehniku i sposobnost da stvaraju prednost između protivničkih linija. Njihovo prisustvo predstavlja značajnu prednost, ali istovremeno otvara ozbiljno taktičko pitanje.
Kako ih uklopiti u istu reprezentaciju?
Maksimović i Kostov tek treba da dostignu puni seniorski potencijal, dok Samardžić već ima iskustvo u zahtevnom evropskom fudbalu. Međutim, njihovo istovremeno prisustvo u početnoj postavi ne bi automatski značilo i kvalitetniju igru.
Naprotiv, bez odgovarajuće defanzivne ravnoteže i igrača koji mogu da pokrivaju veliki prostor, Srbija bi mogla da dobije tehnički zanimljivu, ali takmičarski ranjivu ekipu.
Zato zadatak selektora neće biti da pronađe mesto za svakog talentovanog pojedinca, već da izabere kombinaciju koja najbolje funkcioniše.
Reprezentacija ne sme da postane zbir najzvučnijih imena, nego tim u kojem svaki fudbaler ima jasno definisanu ulogu.

Vlahović – veliki kvalitet na koji Srbija ne može da se osloni

Posebno pitanje u procesu rekonstrukcije predstavlja status Dušana Vlahovića. Napadač Bešiktaša nesumnjivo pripada grupi individualno najkvalitetnijih srpskih fudbalera, ali njegovo odsustvo iz nacionalnog tima postalo je problem koji se više ne može zanemarivati.
Vlahović tokom 2026. godine nije odigrao nijednu utakmicu za Srbiju, a poslednji reprezentativni nastup zabeležio je u novembru prethodne godine, protiv Engleske.
Njegovi izostanci nisu novost. Tokom prethodnih godina više puta je propuštao reprezentativna okupljanja, iz različitih razloga, zbog čega se pitanje njegovog kontinuiteta u nacionalnom timu nameće kao jedan od važnijih problema za selektora.
Pred novembarske utakmice protiv Nemačke i Grčke našao se na Paunovićevom spisku, ali je naknadno otkazao dolazak zbog privatnih okolnosti.
Selektor je potvrdio da je razgovarao sa napadačem i da ne želi da govori u njegovo ime, naglasivši da je njegov izostanak gubitak za reprezentaciju, ali i prilika za druge fudbalere da pokažu kvalitet i pripadnost nacionalnom timu.
Razloge Vlahovićevih izostanaka ne treba unapred osporavati, naročito kada su u pitanju privatne okolnosti o kojima javnost nema dovoljno informacija. Međutim, kontinuitet odsustva predstavlja objektivan problem za planiranje reprezentativne budućnosti.
Posebno je upadljivo što Vlahović istovremeno redovno nastupa za svoj klub, u kojem potvrđuje golgeterski kvalitet.
Zato se postavlja pitanje da li Srbija sme da gradi napadački sistem oko fudbalera čije prisustvo na narednim okupljanjima nije izvesno.
Odgovor bi morao da bude negativan.
Reprezentacija ne može da zavisi od jednog igrača, bez obzira na njegovu tržišnu vrednost, reputaciju ili individualne sposobnosti. Paunović mora da napravi sistem koji funkcioniše i bez Vlahovića, dok bi njegov eventualni povratak trebalo posmatrati kao dodatnu mogućnost, a ne kao preduslov za uspeh.
To ne znači da se Srbija treba odreći jednog od svojih najboljih napadača, već da on ne može unapred imati zagarantovanu centralnu ulogu u projektu.
Luka Jović, Mihajlo Cvetković i Jovan Milošević predstavljaju različite napadačke opcije, dok Aleksandar Mitrović i dalje donosi iskustvo i dokazanu efikasnost u reprezentativnom dresu.
Njihove karakteristike nisu iste, pa bi izbor napadača morao da bude povezan sa načinom igre koji selektor želi da razvije.
Upravo na Vlahovićevom primeru može da se uspostavi jedan od najvažnijih principa nove reprezentacije: mesto u nacionalnom timu ne sme da bude zasnovano isključivo na imenu i reputaciji, već na kvalitetu, formi, dostupnosti i spremnosti da se preuzme odgovornost.

Cvetković i Milošević – ulaganje u budućnost

Odsustvo Vlahovića dodatno povećava značaj razvoja mladih napadača.
Mihajlo Cvetković predstavlja jednog od najzanimljivijih fudbalera nove generacije. Njegova pokretljivost, osećaj za prostor i sposobnost da učestvuje u kombinatornoj igri otvaraju mogućnost za drugačiju organizaciju napada.
Ipak, Cvetković nije klasično krilo, niti bi ga trebalo trajno prilagođavati toj poziciji samo kako bi se pronašlo mesto za njega u početnoj postavi.
Slično važi i za Jovana Miloševića, koji poseduje karakteristike centralnog napadača i mogao bi da predstavlja ozbiljnu opciju u narednim godinama.
Njihov razvoj ne bi trebalo požurivati, ali bi obojica morala da dobiju priliku da se kroz reprezentativni fudbal postepeno pripremaju za veće odgovornosti.
U prelaznom periodu Luka Jović mogao bi da predstavlja važnu opciju, posebno ukoliko Srbija bude želela pokretljivijeg napadača sposobnog da učestvuje u povezivanju linija.
Istovremeno, Mitrovićevo iskustvo i učinak u nacionalnom timu ne treba zanemariti, iako će godine i fizičke karakteristike neminovno uticati na njegovu dugoročnu ulogu.

Problem koji talenat ne može da sakrije

Iako Srbija ima zanimljiva rešenja u centralnom delu terena, situacija na bokovima znatno je komplikovanija.
Kosta Nedeljković, Ognjen Mimović i Stefan Bukinac predstavljaju potencijalna rešenja na bekovskim pozicijama, ali tek treba da pokažu da mogu kontinuirano da odgovaraju zahtevima ozbiljnog reprezentativnog fudbala.
Ni na krilnim pozicijama konkurencija nije naročito široka.
Andrija Živković donosi iskustvo, Vladimir Lučić drugačije karakteristike, dok Cvetković može da predstavlja dodatnu mogućnost u napadačkoj liniji.
Ukoliko Srbija bude insistirala na formaciji 4-2-3-1, moraće da pronađe način da obezbedi širinu i dubinu u napadu, a da pritom ne izgubi stabilnost u defanzivnoj tranziciji.
Alternativa bi mogao da bude sistem sa dvojicom napadača i trojicom centralnih vezista, ali bi u tom slučaju dodatno porasla odgovornost bekova.
Zbog toga bi bilo pogrešno unapred određivati formaciju, a zatim prilagođavati fudbalere njenim zahtevima. Sistem mora da proistekne iz njihovih stvarnih kvaliteta.

Koliko ova Srbija zaista vredi?

Kada se posmatra individualni kvalitet, Srbija ima razloga za umereni optimizam.
Petrović, Milenković i Pavlović predstavljaju dokazanu osnovu, dok Stanković, Maksimović, Kostov, Džodić, Milosavljević i Cvetković nude mogućnost značajnog napretka.
Međutim, bilo bi preuranjeno govoriti o novoj zlatnoj generaciji.
Srbija trenutno nema širinu igračkog kadra kakvu poseduju Francuska, Španija, Engleska ili Portugal. Nema ni kontinuitet rezultata, organizacije igre i takmičarske stabilnosti kakav su poslednjih godina pokazivale neke manje fudbalske zemlje.
Poređenje sa Hrvatskom, Danskom, Švajcarskom ili Austrijom posebno je poučno. Uspeh tih reprezentacija nije zasnovan isključivo na individualnom kvalitetu, već i na kontinuitetu rada, jasno definisanim ulogama i sposobnosti da igraju iznad prostog zbira pojedinačnih mogućnosti.
Upravo to je ono što Srbija tek treba da izgradi.
Realno je očekivati da ova generacija, ukoliko se pravilno razvija, postane konkurentna u borbi za redovan plasman na velika takmičenja.
Prolazak grupne faze evropskog ili svetskog prvenstva predstavljao bi ozbiljan iskorak, dok bi borba za četvrtfinale zahtevala da nekoliko mladih fudbalera u međuvremenu dostigne nivo evropske elite.
Takav razvoj nije nemoguć, ali se ne može podrazumevati.

Najteži zadatak nije podmladiti, nego napraviti tim

Novembarske utakmice pokazale su da je Paunović spreman da pruži priliku mlađim fudbalerima. Stefan Džodić, Mihajlo Cvetković, Vanja Dragojević i Vasilije Kostov dobili su prostor u reprezentaciji, ali povremeni nastupi nisu dovoljni da bi se govorilo o završenoj smeni generacija.
Naročito je važno da mladi igrači dobiju priliku da nastupaju zajedno, u jasno definisanom sistemu, umesto da se njihovi kvaliteti procenjuju isključivo kroz pojedinačne nastupe u ekipi koja već duže vreme ima ozbiljne probleme.
To ne znači da iskusne reprezentativce treba automatski otpisati.
Naprotiv, Milenković, Pavlović, Petrović, Lukić, Samardžić i Živković mogu da budu važni za uspostavljanje kontinuiteta. Ali iskustvo više ne bi smelo da predstavlja garanciju mesta u timu, kao što ni mladost ne sme automatski da donosi prednost.
Kriterijumi moraju da budu trenutni kvalitet, takmičarska forma, dostupnost i sposobnost da se odgovori zahtevima izabranog sistema.
Posebno bi bilo važno da se u narednim okupljanjima napravi stabilno jezgro reprezentacije, bez stalnih promena koje onemogućavaju stvaranje automatizama.
Paunović mora da pronađe ravnotežu između rezultatskog pritiska i potrebe da pripremi ekipu za naredne godine.

Projekat koji ne sme da zavisi samo od selektora

Postoji, međutim, i pitanje koje prevazilazi Paunovićeve nadležnosti.
Koliko srpski fudbal sistemski doprinosi stvaranju igrača sposobnih da nastupaju na najvišem međunarodnom nivou?
Veliki deo najperspektivnijih fudbalera relativno rano odlazi u inostranstvo, gde njihov dalji razvoj zavisi od kvaliteta rada, konkurencije i prilika koje dobijaju u klubovima.
Reprezentacija može da koristi rezultate tog razvoja, ali ne može da nadomesti njegove nedostatke.
Zato bi bilo pogrešno očekivati da jedan selektor, ma koliko kvalitetan bio, samostalno reši probleme koji se godinama nagomilavaju u domaćem fudbalu.
Izgradnja ozbiljne reprezentacije podrazumeva i kvalitetniji rad sa mlađim selekcijama, jasniji razvojni put talenata, bolje trenere i sredinu u kojoj će mladi fudbaleri biti pripremani za zahteve savremenog evropskog fudbala.
Bez toga će Srbija i dalje zavisiti od povremenog pojavljivanja izuzetno talentovanih pojedinaca.

Generacija koja može više, ali kojoj niko ništa ne garantuje

Pred Srbijom se nalazi zanimljiv period.
Ukoliko Stanković postane standardan vezista u vrhunskom evropskom fudbalu, Maksimović i Kostov potvrde kreativni potencijal, Milosavljević izraste u pouzdanog štopera, a Cvetković i Milošević nastave napadački razvoj, reprezentacija bi do 2028. mogla da dobije znatno kvalitetniju osnovu nego što je ima danas.
Do 2030. godine ta generacija mogla bi da dostigne punu fudbalsku zrelost.
Ipak, između mogućnosti i ostvarenja stoje godine rada, konkurencije, povreda, uspona i padova.
Srbija zato ne treba da traži novu generaciju kojoj će unapred pripisivati velike rezultate, već reprezentaciju koja će na terenu pokazati da ih zaslužuje.
Paunovićev najveći uspeh neće biti ako promeni deset imena u početnoj postavi. Biće ako od talentovanih pojedinaca napravi ekipu koja zna kako želi da igra, koja može da se prilagodi protivniku bez odricanja od sopstvenog identiteta i koja će konačno početi da ostvaruje rezultate u skladu sa svojim kvalitetom.
A prvi korak ka tome jeste promena kriterijuma.
U novoj Srbiji niko ne bi smeo da igra samo zbog onoga što je nekada predstavljao, koliko vredi na tržištu ili za koji klub nastupa. Mesto u reprezentaciji moraće da se zasluži kvalitetom, radom i kontinuitetom.
Jer srpskom fudbalu više nisu potrebna obećanja o velikoj generaciji. Potrebna mu je reprezentacija koja će ih opravdati.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala