Nevidljiva vojska širi paniku na Zapadu: Podiže se i NATO – ne zna se šta je sledeća meta

© REUTERS Liesa Johannssen
Pratite nas
Nakon niza alarmantnih upozorenja, sajber napada, padova sistema i ozbiljnog ugrožavanja bezbednosti građana, Evropske energetske kompanije počele su da angažuju bivše zvaničnike NATO-a, diplomate i stručnjake za sajber bezbednost kako bi zaštitile infrastrukturu od sabotaža i napada. Niko više nije bezbedan, a hakovanje postaje nova realnost ratovanja.
Finske kompanije „Fortum“ i „Neste“ jačaju svoje timove za geopolitička pitanja. „Fortum“ je angažovao bivšeg visokog zvaničnika NATO-a Samua Paukunena, a „Neste“ nekadašnjeg ambasadora Finske u Velikoj Britaniji, Danskoj i Japanu Juku Siukosarija. Prema rečima Paukkunena, incidenti sa dronovima i drugi oblici hibridnog ratovanja primoravaju kompanije da razvijaju sopstvenu stručnost u oblasti geopolitike i ulažu u pripreme za scenarije „koji su ranije delovali nemoguće“. Strah od hakovanja, sada već vrlo opravdan i sa opipljivim posledicama, postaje sve učestaliji.
Nije više samo reč o francuskim frižiderima, iako to i dalje ostaje kao jedan od najupečatljivijih primera hibridnog ratovanja. Nedavno je najveća svetska kompjuterska kompanija Majkrosoft prestala da radi, a istovremeno je uvedena zabrana poletanja za avione na čitavoj teritoriji Sjedinjenih Američkih Država. Zvanično objašnjenje u oba slučaja glasi da je reč o običnoj grešci, ali vrlo lako se u budućnosti može dogoditi da uzrok ne bude greška u komunikaciji, već hakerski napad.
Ratovi sutrašnjice
Stručnjak za informacionu sigurnost Zoran Živković kaže da će budućnost hibridnih ratova i diverzija izgledati znatno drugačije nego do sada, a sledstveno tome, promeniće se i odbrambeni sistemi državnih aparata i velikih kompanija. Ko u budućnosti ne bude imao sajber suverenost, biće laka meta.
Ova tema je više nego aktuelna, međutim, nije nova. Još od vremena samih početaka nagle digitalizacije imali smo sajber-napade na postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Iranu, kao i na energetske mreže pojedinih zemalja, uključujući i Ameriku. Ta tema nije nova i već dugo ozbiljne države ozbiljno rade na zakonskim i regulatornim okvirima kojima se uređuje ta oblast, ali i na konkretnim merama zaštite. Jedna od mera jeste definisanje i prepoznavanje kritične infrastrukture i primenu zaštitnih mera baš na njoj, kaže Živković za Sputnjik.
Kritična infrastruktura podrazumeva sve ono što je od izuzetnog značaja za funkcionisanje jedne države, poput mreže elektroprivrede. To su sve delovi digitalnog sveta koji se moraju posebno štititi. Bogati, naravno, prednjače u tome, objašnjava naš sagovornik. Amerikanci su napravili čak i ministarstvo posvećeno upravo tom problemu još pre dvadesetak godina, a prilagodili su svoje zakone novoj realnosti. Veliki novac se već neko vreme investira u sve zaštitne mere, zakone, ljude i njihovu edukaciju.
Hakerski napadi i ratovanje na daljinu su izuzetno rasprostranjene pojave i izuzetno je važno pronaći načine i sredstva zaštite, kao i obučiti ljude koji bi branili digitalni suverenitet svojih zemalja ili kompanija. Razvoj digitalnog suvereniteta, odnosno digitalne samostalnosti, mora biti prioritet broj jedan u odbrani svake države. I tu nema diskusije. Ne postoji niko ko je zaštićen i ne postoji niko ko može da nam kaže da ne treba da brinemo o tome. Samim bivstvovanjem u digitalnom svetu, svi su na određeni način ugroženi, a najviše oni koji manje investiraju i manje vode računa o bezbednosti.
Hakovanje danas predstavlja aspekt ratovanja koji je jednak klasičnom ratu. Primer hakovanja francuskih frižidera nije toliko kritičan, ali predstavlja strašno upozorenje – ukoliko možemo da isključimo frižidere iz supermarketa na daljinu, šta nas sprečava da na isti ili sličan način isključimo i sistem za kontrolu hlađenja u nuklearnoj elektrani?
Mora postojati rezervni plan
Posledice ovih napada dalekosežne su. Kada je Majkrosoft prestao da radi, nisu trpele samo američke korporacije koje sve svoje sastanke održavaju onlajn i koje ne mogu da funkcioišu bez Timsa ili Autluka. Više od 70 zemalja je bilo pogođeno ovim „padom sistema“, a u Australiji su mnoge bolnice i škole prestale sa radom, ili su ga privremeno obustavile. Ukoliko frižider može na daljinu da se ugasi, onda postoji i opasnost od hakovanja aparata u bolnicama, ili možda centralne banke.
Ono što danas nije dobro jeste činjenica da veliki deo sveta zavisi od nekoliko velikih principala, poput Majkrosofta. Čitave države su praktično vezale svoju sudbinu potpisivanjem dugogodišnjih ugovora sa Majkrosoftom. One zasnivaju gotovo sve oblike digitalizacije na rešenjima koja funkcionišu u okviru nekog od Majkrosoftovih proizvoda. Najbanalniji primer je operativni sistem Vindouz, pa sve do Klaud usluga, Azura i sistema zaštite.
Dominacija jednog velikog svetskog sistema sama po sebi nije dobra, podvlači Živković. On napominje da se uopšte ne radi o politici, niti o tome da li je reč o američkom, ruskom ili kineskom sistemu. Kada čitava planeta zavisi od jednog izvora, a taj izvor ponekad pogreši, kao što su sada priznali da se dogodilo, trpi ceo svet. Države moraju da razmišljaju o alternativama, o planovima B i o sistemima za oporavak od katastrofa. To su sistemi koji se uključuju u trenutku kada, na primer, padne Majkrosoft, Orakl ili neka druga velika kompanija.
Dva koraka ispred
Živković priča kako je pre više od jedne decenije učestvovao na konferenciji u Parizu, gde su se našli najveći evropski proizvođači nafte i gasa. Među učesnicima su bili Šel, Evron, Lukoil, Gasprom, a tema je bila informaciona bezbednost. Upravo ono što se danas događa se još tada razmatralo, kaže on. Razgovaralo se o tome šta raditi u slučaju napada dronom na rafineriju, kako se odbraniti od hakerskog napada na sistem prenosa energije, kao i šta učiniti u slučaju napada na proizvodne kapacitete, odnosno elektrane, bez obzira na to da li su nuklearne ili gasne.
Dakle, tema nije nova, ali danas već postaje alarmantna, budući da je bum digitalizacije u međuvremenu doveo do toga da zaboravimo alternativne sisteme. Te alternative guramo u stranu, dok se u potpunosti posvećujemo novim softverskim rešenjima. Problem je u tome što je softver ranjiv, nije bitno da li napad dolazi spolja ili iznutra, ili je možda u pitanju greška. To je realnost današnjice.
On kaže da je kod hakovanja, baš kao i kod sporta, poenta često u „obaranju rekorda“. Ukoliko neko nekad upadne u određeni dobro čuvani sistem, svaka naredna generacija hakera pokušaće da se dokaže novim napadom. Iz tog razloga, sajber suverenost i ulaganje u odbranu ključne državne infrastrukture ključna su pitanja u razgovoru o budućnosti ratovanja, zaključuje Živković.
Pogledajte i:




