00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
SPUTNJIK INTERVJU
16:00
30 min
SPUTNJIK SPORT
Kada fudbal pobedi nemoć koja se pretvori u bes!
07:00
30 min
SPUTNJIK INTERVJU
„Fikser“
16:00
30 min
SVET SA SPUTNJIKOM
Igra prestola u Kijevu – ko stvarno vuče konce
17:00
60 min
SPUTNJIK INTERVJU
Darko Bajić: Šta smo mi – veliki ili mali? Srbija je u krizi identiteta
20:00
60 min
JučeDanas
Na programu
Reemiteri
Studio B99,1 MHz, 100,8 MHz i 105,4 MHz
Radio Novosti104,7 MHz FM
Ostali reemiteri
Zastava Srbije - Sputnik Srbija, 1920
SRBIJA
Najnovije vesti, analize i zanimljivosti iz Srbije

Svesni svojih korena: Kako se „vaja“ srpski identitet /video/

© Sputnik / Lola ĐorđevićPojas Presvete Bogorodice vernici smatraju čudesnim i zovu ga "parče neba", brojna svedočanstava govore o njegovim isceljenjima
Pojas Presvete Bogorodice vernici smatraju čudesnim i zovu ga parče neba, brojna svedočanstava govore o njegovim isceljenjima - Sputnik Srbija, 1920, 19.07.2026
Pratite nas
Pskov, jedna od istorijskih prestonica Rusije, grad na krajnjem severopzapadu zemlje, danas je faktički na četvoromeđi sa Estonijom, Letonijom i Belorusijom. I u njemu „živa priča“ o Srbima. Legenda koja se ne može pronaći u turističkim bedekerima ili monografijama, ali se na sam pomen Srbije prepričava od strane lokalnih stanovnika po automatizmu.
Nakon Osmanlijskog prodora na Balkan, do Baltika je sredinom XV veka stigao monah Sava sa jevanđeljem na crkvenoslovenskom jeziku. Nije pouzdano utvrđeno da li je svetogorski inok bio Srbin ili Grk, ali to za Pskovljane nema veliki značaj. Sava je sa sobom „doneo“ i običaje monaškog života i značaj misionarenja, a potom u teško pristupačnom močvarnom području izgradio Kripecki manastir Svetog Jovana Bogoslova, koji će postati jedno od važnijih duhovnih središta. Uz Savu Kripeckog, ukorenio se i kult svetog Save Srpskog, što traje do danas.
Nakon predavanja našeg istraživača Stevana Gajića u Teheranu, usledila je diskusija sa studentima i komentar domaćina kako Persijanci imaju istorijsko pamćenje o Srbima koji su gradili Isfahan. Opet prema legendi, oslonjenoj na šture ili nikakve pouzdane istorijske izvore, posle bitke na Angori deo mobilisanih Srba, uglavnom zanatlija, nije se vratio u otadžbinu sa despotom Stefanom Lazarevićem, nego su se stavili u službu Tamerlana. Gotovo istovetno može se čuti i u Samarkandu, gde je deo tih srpskih zanatlija naposletku završio radeći za Tamerlanovog unuka Ulug-bega.

Reke ljudi za celivanje Bogorodičinog pojasa

I pored toga što su Srbi malobrojan narod, ostavili su istorijske tragove i na Baltiku, i u dolinama iranskog Zagrosa, i u stepi Uzbekistana. I to tragove kojih ni sami nisu svesni. Ima svakako još sličnih ilustrativnih primera iz drugih delova sveta, čak sa besputne rusko-kineske granice, ali bi se njihovo navođenje moglo protumačiti kao insistiranje na pseudoistoriji, pa je zato najbolje od toga odustati. Jer, ovde nije reč o geografskoj širini, već o istorijskoj dubini.
Događaj koji će obeležiti 2026. godinu, barem kada je o srpskom kulturnom prostoru reč, jeste celivanje Časnog pojasa Presvete Bogorodice. Nepregledne reke ljudi, koji su strpljivo čekali u miru i tišini po više sati (uz to, treba dodati i dolazili do Beograda da bi to učinili), predstavlja dokaz o istorijskom trajanju jednog naroda koji je potpuno svestan svog identiteta, svojih korena i sa jasnim pogledom na svet.
Devedesetih godina HH veka, uočavajući trendove koje drugi nisu jasno videli (hladnoratovski pobednici preterano su slavili maštajući o kraju „istorije“, a gubitnici nisu imali snage da razmišljaju o bilo čemu drugom do o teškom ideološkom porazu), veliki Aleksandar Panarin upozoravao je kako se čovečanstvo nalazi u fazi bifurkacije. Ovo upozorenje temeljio je ne samo na horizontalnom poređenju odnosa između najvažnijih aktera međunarodnih odnosa (pobednici – gubitnici), nego i analizirajući vertikalni razvoj civilizacija i posledice novih industrijskih (tehnoloških) revolucija na društva. Kao što postoje reke koje od tačke bifurkacije nastavljaju svoju put u dva nezavisna vodotoka (takav je primer Nerodimke na Kosovu i Metohiji, pa jedan vodotok pripada crnomorskom, a drugi egejskom slivu), verovatno je i da će paralelno „teći“ dalje oblikovanje društava i civilizacija u različitim delovima sveta. Kako će tehnološka revolucija usmeravati društvene, a za njima i političke procese u različitim regionima i među različitim narodima zavisiće od puno faktora, u velikoj meri je i nepredvidljivo. Iz tog razloga, moguća je i pojava svojevrsnih „paralelizama“.
U bogatoj zaostavštini Panarina ostala je i njegova kritika liberalne demokratije, zbog legitimizacije pravila da organizovana manjina upravlja neorganizovanom većinom. U fazi bifurkacije organizovana manjina, oličena u (globalističkoj) korporativnoj eliti i instaliranim političkim nomenklaturama po brojnim državama, nameće za sebe povoljna rešenja potpuno zanemarujući volju većine. Kako bi se u potpunosti dezorganizovala većina, odnosno kako bi se demotivisala za bilo kakvu vrstu organizacije, ciljano se radi na dekonstrukciji istorijskih vertikala. Otuda i zaokruživanje ideoloških diskursa i osmišljavanje postmodernističkih kulturnih obrazaca, plasiranih u javnost, široko promovisanih i obilato finansiranih preko raznovrsnih projekata.

Odbrana identiteta

Nesumnjivo, događaj iz Srbije potvrđuje kako je Beograd (i dalje ili ponovo) Bogorodičin grad, što u vremenu bifurkacije i traženju odgovora na brojna pitanja koja se postavljaju sama od sebe jeste značajno. To je i odgovor na delovanje korporativne elite i lokalnih izvođača radova, izraz neslaganja sa nametanjem društvenih procesa baziranih na sveprožimajućoj dekonstrukciji. I to će ostaviti dugoročni otisak kako na srpski narodotvorni proces, tako i na dalju transformaciju političkog sistema i determinisanje (unutrašnje i spoljne) politike.
Naravno, ovakav rasplet nije svima po volji, pa otuda i razne reakcije. Jučerašnji pobednici postaju današnji gubitnici, to se već desilo komunistima devedesetih, dešava se nekoliko decenija kasnije i neoliberalima. Ideologije HH veka nisu postale zamene za religiju, mada će shodno „paralelizmima“ postojati društva koja će nastaviti svoju postmodernističku priču. Ovoga puta „zaogrnutu“ u koncepte progresivizma i tehnokratije, sa verovatnim insistiranjem na radikalnoj demokratiji i ekstremnom individualizmu. Uz logično svođenje životne filozofije na poznatu krilaticu – u se, na se i poda se! Bez ostavljanja ikakvih istorijskih tragova, niti u Beogradu, kamoli u Pskovu, Isfahanu ili Samarkandu. Samim tim i bez doprinosa bilo kakvom i bilo čijem razvoju.
Odbrana identiteta ne znači povratak u prošlost, nego adaptaciju na promene u okruženju koja se bazira na očuvanju svesti o trajanju u vremenu i prostoru, svrsi postojanja i višem cilju kolektivnog delovanja. A ako se već vraćamo u prošlost, onda se taj povratak ne može ograničavati na „Brozovo vreme“ ili „ratove devedesetih“. Za procese dugog trajanja i „vajanje identiteta“ tako nešto predstavlja apsolutnu besmislicu.
Pogledajte kako je izgledao svečani ispraćaj Pojasa Presvete Bogorodice iz Hrama Svetog Save:
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala