Zastava Srbije - Sputnik Srbija, 1920
SRBIJA
Najnovije vesti, analize i zanimljivosti iz Srbije

Evropska unija gubi „divlje“ Srbe i Srbiju – nepovratno /video/

© Sputnik / Alexey Vitvitsky / Uđi u bazu fotografijaLogo EU u sedištu Evropskog parlamenta u Briselu
Logo EU u sedištu Evropskog parlamenta u Briselu - Sputnik Srbija, 1920, 05.11.2023
Pratite nas
Tokom perioda sveobuhvatnog podjarmljivanja indijskog potkontinenta britanska kolonijalna uprava delila je tamošnje stanovništvo na četiri kategorije: Englezi, Anglo-indijci, Indijci i divlja plemena. Za ove prve je jasno ko su i oni su pisali zakone.
Drugi i treći bejahu što lokalci koji su radili za kolonijalnu upravu i tako sticali određene sinekure i zvanja u birokratskom aparatu, što predstavnici viših kasti integrisani u imperijalni poslovni sistem od kog su mogli prihodovati i na ove dve kategorije su primenjivani zakoni.

Kakva prava imaju divljaci

Najgori status namenjen je četvrtoj grupi, za njih većina zakona jednostavno nije uopšte važila. Zato i nisu imali bilo kakva prava. Kakva to prava mogu imati divljaci? Najpre da se civilizuju, potom da im se postepeno dozvoljavaju određena prava.
Posledice takvog pristupa osećaju se i dan danas. Te posledice su i ključna prepreka srdačnije saradnje Indije sa zapadnim metropolama. Čak i kada im se geostrateški interesi poklapaju ostaju brojne zadrške i nepoverenja tokom razgovara o konkretizaciji međusobnih ugovora.
Ulrih Bek je svojevremeno konstatovao: „svako ko je sprovodio kolonijalne ratove odgovoran je onda i sada!“ Zvaničnicima iz EU, bilo da se radi o predstavnicima briselske evrobirokratije ili vodećih država ovog saveza angažovanih oko „kosovskih pregovora“, to i dalje nije belodano.

EU definitivno gubi Srbiju

EU gubi Srbe i Srbiju. Nepovratno i na dugi rok. Toliko dug da bi se moglo reći i trajno. I džaba tu privid tim „novim Englezima“ kako imaju još čitavu garnituru „Anglo – indijaca“ i „Indijaca“ koja je spremna da im služi.
Njima u Briselu može se činiti da su blizu, još samo jednu stepenicu ili jedan potpis „daleko“ od „faktičkog priznanja“ i odluke kojom bi se legalizovala sva nepočinstva počinjena od strane Brisela prethodnih četvrt veka. I ne samo Brisela, naravno. Ali, ovde je reč baš o Briselu.
U NATO niko od balkanskih naroda nije žurio. I na kraju su tamo, izuzimajući Srbe, završili svi! Da nije Srba tamo bi skončala i BiH. U EU su želeli i bukvalno svi balkanski narodi. I na kraju ih je tamo završila svega polovina, a i dometi njihovog članstva nisu nešto epohalni.
Za razliku od NATO, EU je imala širok manevarski prostor za delovanje koji joj se pružao zahvaljujući raširenoj slici o uniji zasnovanoj na pravu i pravilima, uređenim odnosima. Ispostavilo se, međutim, tokom angažmana na Kosovu i Metohiji od druge polovine devedesetih godina pa naovamo, da u pristupu EU nema ni prava ni pravila, nema ni uređenih odnosa. O ciljevima se ne razgovara sa zainteresovanim stranama, oni se unapred definišu, a zatim shodno njima se sprovode krajnje beskrupulozno i besprizorno sprovode najrazličitije odluke.

Francusko-nemački plan – jedina platforma

Po svemu sporni francusko-nemački plan, koji niti je legalan niti je legitiman, očigledno je postao nova i jedina platforma EU.
On se već i primenjuje u praksi. Na osnovu čega? Ko ga je potpisao? Gde je ratifikovan?
Galerija likova koja dolazi svake nedelje iz Brisela ubeđuje nas u sasvim suprotne principe rada, oni su kadri da mesecima ili čak godinama raspravljaju o kvotama u proizvodnji hrane za ribe. Na koliko će se samo direktiva i preporuka oko toga pozvati, šta će sve Narodna skupština Srbije morati da usvoji da bi se ta stvar regulisala!?
Gde su sada direktive i preporuke, međunarodno pravo i rezolucije međunarodnih organizacija kada se govori o Kosovu? Kakva je tu uloga Narodne skupštine? Zbog čega upravo EU svesno zaobilazi i namerno zanemaruje najviše predstavničko telo u zemlji kandidatu po ovako značajnoj temi? Čemu susreti po briselskim hodnicama i tajna diplomatija?
Među bestselerima na engleskom govornom području prošle godina bila je i knjiga Orlanda Fajdžisa „Priča o Rusiji“. Iako je Fajdžis, nesumnjivo, jedan od najboljih poznavalaca ruske istorije u Velikoj Britaniji, rad je pisao u vremenu žestoke konfrontacije sa Rusijom i izvođenja propagandno – psihološkog rata ogromnih razmera, pa su mu i zaključci otprilike takvi. Ukratko, Rusija propada na svakih sto godina pa je nestabilnost kontinualna (odmah pada na pamet kontrateza koja glasi – ako je ova tvrdnja tačna, zašto Rusija već nije i trajno propala!?), a za sadašnje stanje ponajviše je kriva nepredvidivost Putina koji u toj kontinualnoj nestabilnosti odlično „pliva“.

Svi krivi, osim EU…

Tu i tamo daje se po neki širi i kompleksniji osvrt na ostale faktore rasta antizapanjačkog sentimenta među ruskim stanovništvom. Pravdaće se na istovetan način od strane zapadnih teoretičara (moguće je baš britanskih, oni su u tom poslu ipak najozbiljniji) i događaji koji će neminovno uslediti među Srbima i u Srbiji. I koji će ostaviti posledice onda i sada, odnosno i danas i ubuduće.
Biće tu krivi i kontinualna nestabilnost društva koje stalno propada (tu su tezu već razradile perjanice autošovinističkog pokreta), i neki novi „srpski Putin“ koji će u takvom poretku „dobro plivati“, i Crkva koja promoviše „okamenjeno srednjovekovlje“... Svi će biti krivi, osim onih koji su nas u ovu situaciju doveli. EU je kategorizovala Srbe među divlja plemena, na Srbiju se ne primenjuju zakoni civilizovanog sveta, za nju nikakva pravila ne važe. Zato se i otvoreno može pozivati srpsko rukovodstvo da faktički prizna Kosovo!? Inače će Srbija „propustiti brojne šanse“.
Nedavno je Marija Zaharova naglasila: „Srbija će se slomiti ili će se boriti za svoje nacionalne interese.“ Apsolutno tačno. Došlo se do one tačke razdvajanja sa „ili“. Ili slom ili nacionalni interes. Da, odbrana nacionalnih interesa košta, često je i teška i neizvesna. Ali, slom je gori i od svake teške i neizvesne borbe. Gori je i od poraza u toj borbi. Jer, slom znači i gubitak dostojanstva. U ovoj i ovakvoj situaciji znači to i dobrovoljni pristanak na svrstavanje među „divlja plemena“.
Njima u Briselu može se činiti da su blizu, još samo jednu stepenicu ili jedan potpis „daleko“ od „konačnog rešenja“, ali tako se činilo i njihovim prethodnicima, makar tri puta u prethodnih sto godina. Iz sopstvenog iskustva ništa nisu naučili. Valjda i zbog toga što o upravljanju divljim plemenima i nema šta mnogo da se uči. Regrutovali su „elitu“ iz druge i treće kategorije, završiće im posao.
Krajnji ishod ovoga što upravo gledamo biće ekstremno antizapadno usmerenje srpskog nacionalnog korpusa do kraja ovog veka. Toliko ekstremno da će zaprepastiti i Fajdžisa. Toliko ekstremno, da će odnekle početi i da šteti srpskim nacionalnim interesima. Toliko ekstremno, da će biti uporedivo samo sa sličnim trendovima u bliskoistočnim društvima. Toliko ekstremno, da će možda postati i iracionalno…
Srpsko antizapadnjaštvo vezivaće se za procese dekolonizacije i resuverenizacije, što će afirmisati ideal slobode i pokrenuti nacionalno okupljanje oko njega. A to je, istorija pokazuje, najjači faktor homogenizacije. Jači od ideala blagostanja, bogatstva, pravde ili mira.
EU gubi Srbe i Srbiju. Nepovratno i na dugi rok. Mera odbrane za Srbe i slobode za Srbiju postaje beskompromisna borba protiv EU. Na korist ili na štetu, na žalost ili na sreću, to je posmatrano iz tekuće perspektive teško predvidivo, a uostalom – to je sada sasvim i svejedno.
O tome će priče biti kasnije, nakon što se diskurs uobliči, a proces dobije svoje detaljnije obrise.
Aleksandar Bocan Harčenko - Sputnik Srbija, 1920, 02.11.2023
RUSIJA
Ruski ambasador: Zapad pokušava sve da prevari u rešavanju pitanja Kosova
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala