- Sputnik Srbija, 1920
SVET
Najnovije vesti iz sveta

Razmontirajte cenzorsko-industrijski kompleks! Nevidljiva komisija zabranjuje pogrešno mišljenje

© AP Photo / Andres KudackiCenzura
Cenzura - Sputnik Srbija, 1920, 28.10.2023
Pratite nas
Kada je, još 1961, predsednik Amerike Dvajt Ajzenhauer održao onaj svoj čuveni oproštajni i, ispostaviće se, proročanski govor, upozorio je na opasnost koju za demokratiju predstavlja tamošnji vojno-industrijski kompleks. Više od šest decenija kasnije, ono što je od demokratije tamo još zaostalo ugrožava njegovo nezakonito dete – industrija cenzure.
I zato, ”razmontirajte cenzorsko-industrijski kompleks”, vape potpisnici Vestminsterske deklaracije za zaštitu ugrožene slobode govora.

Ko (ni)je potpisao Deklaraciju

Impresivan spisak potpisnika, inače, čije sudbine žalosno uverljivo svedoče o valjanosti njihovog zahteva. Od osnivača ”Vikiliksa” Džulijana Asanža koji je podvrgnut torturi u strogo čuvanom zatvoru Belmarš bez mnogo nade da će izaći uskoro, preko najčuvenijeg zviždača iz američke obaveštajne zajednice Edvarda Snoudena koji se zatvora spasao samo zahvaljujući tome što je na vreme pronašao spas u Rusiji, do proslavljenih novinara Glena Grinvalda i Meta Taibija i režisera Olivera Stouna koji su samo diskvalifikovani – kenselovani – zbog svog doslednog zalaganja za stavove koji nisu politički korektni, to jest, odobreni na nadležnom mestu koje nema formalno zvanje nekakavog Centralnog komiteta i njegove ideološke komisije, ali mu je svejedno funkcija identična.
Zanimljivo, premda ne i iznenađujuće, štaviše, možda i sasvim predvidljivo, među ovim uglednim uzbunjivačima javnosti na opasnost od cenzure nema nijednog urednika i novinara vodećih zapadnih medija glavnog toka, od ”Njujork tajmsa” ili ”Špigla” do, na primer, Si-En-Ena i Bi-Bi-Sija. Oni rade šta treba pa zato, valjda, i nemaju primedbi povodom (ne)slobode govora.
Evo i najnovijeg među takvim primerima: Gigantska medijska korporacija ”Aksel Špringer”, koja je posredstvom fonda KKR prisutna i na srpskom tržištu, kako otkriva američki portal ”Intersept”, izdala je direktivu da se u izveštavanju o ratu u Izraelu ne insistira na palestinskim žrtvama. A i inače je reč o korporaciji koja u svojim, kako ih naziva, ”vrednostima i principima”, ima zalaganje za evroatlantske, dakle, NATO interese, što medije u njenom vlasništvu ne čini sredstvima objektivnog, još manje nezavisnog, izveštavanja javnosti, već oruđima za očuvanje onog njihovog poretka zasnovanog na pravilima koji se kruni na sve strane.

Poverenje na minimumu

Drugim rečima, biće da korporativno novinarstvo nije garant nezavisnosti, nepristrasnosti i slobode; naprotiv, izgleda da korporacija nije sinonim za našu slobodu nego ima i neke svoje interese, od profita nadalje, i nije zgoreg biti svestan i te okolnosti.
Uostalom, baš svi su ti mediji glavnog toka, pomenuti ”Njujork tajms” ili pak ”Gardijan”, na primer, odakle je Glen Grinvald otišao s popriličnim gađenjem, aktivno saučestvovali u širenju svake velike laži koja je prethodila imperijalnim NATO ratovima, od našeg Račka, preko Sadamovog (jednako nepostojećeg) oružja za masovno uništenje do Gadafija koji je, lagali su potpuno ozbiljno, delio vijagru svojim vojnicima da bi mogli da siluju što više. Ispostavilo se, naravno, da nije, ali, naravno, prekasno, željeni efekat već je bio postignut, a Hilari Klinton je uz grohotan smeh mogla da proglasi ”dođoh, videh, on je umro”…
Tako da nije ni čudo što je poverenje u takve medije na istorijskom minimumu; istraživanje ”Galupa” u Americi pokazuje da najveći procenat ispitanih – čak 38 odsto – medijima ne veruje uopšte a ukupno dve trećine gaji veći ili manji stepen nepoverenja, naspram svega 34 odsto koji veruju donekle i potpuno. Takvih je, poređenja radi, nekada bilo čak i 72 odsto. A magazin ”Forčen” ukazuje i na još jedno ”Galupovo” istraživanje po kome je ”poverenje u medije toliko nisko da polovina Amerikanaca sad veruje da ih medijske organizacije namerno obmanjuju i svojim izveštavanjem navode da usvoje određenu tačku gledišta”.

Alternativa i zabrana

A kako ljudi ipak imaju potrebu da budu informisani, uz to i potrebu da ne budu dezinformisani, okrenuli su se drugim, alternativnim sredstvima informisanja. Te su, kao sistemski odgovor, usledile zabrane, direktne za ruske medije pod zgodnim izgovorom sukoba u Ukrajini, ali i one perfidnije, u odnosu na domaće izvore nepoželjnih pogleda na svet u vidu borbe protiv dezinformacija, u kojoj je informacijasamo ono što odobre vlasnici istine i pomenutog poretka zasnovanog na (njihovim) pravilima.
Pa stoga oni koji imaju primedbe na ovakvo stanje stvari, pomenuti potpisnici Vestminsterske deklaracije, ”upozoravaju na međunarodnu cenzuru koja preti da ugrozi demokratske norme stare vekovima”, i izražavaju ”duboku zabrinutost zbog pokušaja da se slobodni govor etiketira kao ’pogrešna informacija’ i ’dezinformacija’”, pri čemu je ”rezultat zloupotrebe ovih termina cenzura običnih ljudi, novinara i disidenata”, što ”potkopava fundamentalne principe reprezentativne demokratije”.
Naročit problem, ističu potpisnici peticije, predstavlja sprega vlada, društvenih mreža i nevladinih organizacija, taj takozvani ”cenzorsko-industrijski kompleks” koji (zlo)upotrebljava i suptilne metode cenzure kao što su filtriranje vidljivosti (ne)poželjnog sadržaja na internetu i manipulacija rezultatima pretraga. Tehnološke kompanije, napominje se, u koordinaciji sa vladinim agencijama i civilnim društvom sprovode cenzuru, koja će u Evropskoj uniji uskoro biti i ozakonjena kroz Zakon o digitalnim servisima.
Sve u svemu, zaključuje se, ”cenzura u ime ’očuvanja demokratije’ pretvara je u sistem ideološke kontrole”.
Ko sprovodi ovu kontrolu, i u ime koje ideologije? Zbog čega cenzura u zapadnom svetu postaje sve izraženija? Mogu li mediji da povrate poverenje svojih korisnika, i, šta ako ne mogu?
O ovim su pitanjima u ”Novom Sputnjik poretku” govorili publicista iz Švajcarske Slobodan Despot i novinar Slavoljub Kačarević.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala