- Sputnik Srbija, 1920, 26.08.2021
DRUŠTVO
Društvene teme, zanimljive priče, reportaže, događaji, festivali i kulturna dešavanja iz Srbije, i ostatka sveta

Šta reče? Ako vas uhvati beztebnost, uzmite smućak i pročitajte ovaj tekst u hladovinarenju

© Sputnik / RIA Novosti / Uđi u bazu fotografijaSmatra se da je ovim pričama Puškin pokazao šta misli o dotadašnjoj ruskoj prozi, i pokazao nameru da stvori novu rusku književnu tradiciju.
Smatra se da je ovim pričama Puškin pokazao šta misli o dotadašnjoj ruskoj prozi, i pokazao nameru da stvori novu rusku književnu tradiciju.  - Sputnik Srbija, 1920, 21.10.2023
Pratite nas
Nakon što je sajt „Mala biblioteka“ organizovao takmičenje „Najbolja nova reč u srpskom jeziku“ gde su deca smišljala kreativne kovanice za strane reči koje nemaju prevod na maternji, razbuktala se rasprava o tome treba li tuđice prevoditi i bogati li se srpski prevođenjem neprevodivih pojmova iz engleskog jezika.
Uticajka, susramlje, prohujak, beznemož samo su neke od ideja pristiglih na dečiji konkurs za najbolju novu reč koju je organizovao sajt namenjen deci, u i van Srbije, koja govore ili uče srpski jezik. Cilj takmičenja, kako navode organizatori, bio je višeslojan, a želja je bila „da se povede javni razgovor o vrednostima reči koje izgovaramo“. Ipak, i ta nepretenciozna igrica probudila je strasti u Srbiji.
Sputnjikov sagovornik, filozof Nikola Tanasić skreće pažnju na reakciju javnosti i smatra da je jedan od razloga što se „podigla tolika halabuka“ oko jednog naizgled bezazlenog dečijeg konkursa u tome što je sama ideja preimenovanja tuđica na „srbice“ dubinski strana duhu srpskog jezika. Jer, on ima veoma bogatu terminologiju i velike moći izražavanja, bez obzira na to što dosta njegove semantike počiva na rečima pozajmljenih iz stranih jezika. Ta činjenica, naglašava Tanasić, ne znači da ga takve reči na bilo koji način osiromašuju.
Paradigma jezika u čijoj senci danas svi govorimo jeste engleski jezik, koji istovremeno dolazi iz germanske porodice i jednog nominalističkog filozofskog miljea. To znači da su oni opsednuti stalnim smišljanjem novih apstraktnih imenica. Lingvisti su već nebrojeno puta ukazivali kako ovo pozajmljivanje, ne reči, nego gramatičkih konstrukcija iz stranih jezika kudikamo više ograničava i siromaši srpski jezik nego odomaćene tuđice. „Vršenje popisa“ umesto „popisivanja“, „obavljanje razgovora“ umesto „razgovaranja“… primeri su toga.
© AP Photo / UNCREDITEDIvo Andrić sa suprugom Milicom Babić-Andrić neposredno po dobijanju Nobelove nagrade za književnost 31. oktobra 1961.
Ivo Andrić sa suprugom Milicom Babić-Andrić neposredno po dobijanju Nobelove nagrade za književnost 31. oktobra 1961. - Sputnik Srbija, 1920, 20.10.2023
Ivo Andrić sa suprugom Milicom Babić-Andrić neposredno po dobijanju Nobelove nagrade za književnost 31. oktobra 1961.

„Posrbljavanje“ srpskog jezika

Nova reč ili neologizam je po definiciji nešto što je strano telo u jeziku, umetnuto u skorije vreme. Ako neologizmom menjamo tuđicu, rečju koja je strano telo, u jeziku se menja reč koja se već prirodno odomaćila i „posrbila“. Ovime se, govori Tanasić, uzima reč koja je već obogatila srpski jezik, nasilno se izbacuje iz upotrebe u koju je prirodno ušla, a zamenjuje je reč koju niko ne razume. Primer ovoga bi bila reč duhoklonuće (pobednička reč na konkursu) koja ne znači klonulost duhom, već označava depresiju.
Profesor na Filološkom fakultetu i istoričar književnosti Milo Lompar takođe smatra da se nasilno izbacivanje reči iz jednog jezika nikada nije pokazalo korisnim ili opravdanim, te da je jedno davati prednost rečima, a nešto sasvim drugo posezati za restriktivnim merama bilo koje vrste.
U prirodi srpske jezičke situacije je jedna vrsta slobodne upotrebe reči i izraza i, na neki način, mislim da bi to trebalo da ostane, s tim što bi kultura unutar jezičkog okruženja trebalo da da prednost onim izrazima koji se mogu precizno izraziti srpskim jezikom, ali davati prednost ne znači nasilno izbacivati, govori Lompar za Sputnjik.

Okolotrbušni okolopantalodržač

Tanasić smatra da insistiranjem da „šaltanje“ ili „tvitovanje“, odnosno insistiranjem da glagoske imenice formirane po pravilima srpskog jezika nisu srpske reči zapravo predstavlja pravi primer siromašenja srpskog jezika.
Bilo je reči o „imitiranju Hrvata“, koji već decenijama (ako ne i vekovima) bogate srpski jezik obiljem novih pojmova koje u Hrvatskoj ne koristi niko, a u Srbiji se koriste samo da bi zavitlavali Hrvate. Ista je stvar sa famoznim „duhoklonućem“. Ova konstrukcija podrazumeva paradigmu ekonomije jezika koja je duboko germanska, i koja je već u velikoj meri ostavila traga na hrvatskom književnom standardu, a koja je jednostavno strana duhu srpskog jezika, i zato para uši.
On objašnjava da srpski jezik funkcioniše po principu usvajanja korena, a ne gotovih reči za zamrznutim značenjem. Uzimanjem korena iz turskog, francuskog, grčkog… reči se dekliniraju, konjuguju, sažimaju, menjaju po zvučnosti, i postaju – čist srpski jezik.
Tanasić dalje objašnjava da je korišćenje reči koju neko uvodi u upotrebu, a koja omogućava da jasno izrazimo i bolje razumemo nešto što druge reči ne opisuju precizno, sasvim opravdan postupak i da će ta reč zaživeti u jeziku.
Bilo da je reč o tuđicama, dijalektizmima, neologizmima ili žargonu, filozof Nikola Tanasić ima jasno formulisan princip: „Ako obogaćuje – dobro je. Ako siromaši – ne valja“.
Sve vesti
0
Prvo nova obaveštenjaPrvo stara obaveštenja
loader
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala