- Sputnik Srbija, 1920
SVET
Najnovije vesti iz sveta

Tražili ste, gledajte! Hoće li Zapad danas čuti Si Đinpinga, kao što nije Putina u Minhenu /video/

© Fotohost-agentstvo / Uđi u bazu fotografijaPredsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Kine Si Đinping
Predsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Kine Si Đinping - Sputnik Srbija, 1920, 26.03.2023
Pratite nas
Time što će raznim sankcijama i barijerama učiniti Kinezima život gorim, ovoga puta Amerikanci neće pomoći sebi. Pristup koji je ranije funkcionisao više nije učinkovit. Iz jednostavnog razloga: SAD više nisu „motor globalne ekonomije.“
Komentarišući jedan u nizu stavova američkih zvaničnika kako je neophodno nešto menjati da bi se porazila Kina (u konkretnom slučaju radilo se o novoj industrijskoj politici SAD), Arno Bertran navodi: „Interesantno je kako Amerika uvek mora da opravda svoje postupke neprijateljstvom: uradićemo ovo da uništimo A, uradićemo ono da se suprotstavimo B... Kako bi bilo da nešto uradite samo za dobrobit svog naroda? Učiniti drugima život gorim nije poenta.“
Ovakva konstatacija i nije i jeste tačna. Načelno, nije tačno da se ovakvim pristupom ne čini i nešto za dobrobit sopstvenog naroda. Ograničavajući druge, uspostavljanjem svojevrsnih monopola u procesu donošenja odluka u čitavom nizu oblasti, održavanjem jasne hijerarhijski utvrđene strukture – SAD su decenijama ostvarivale „ekstraprofit“ koji je ujedno i generisao ekonomski rast.
Bogatstvo se neminovno prelivalo ka srednjoj klasi i uticalo na povećavanje realnog životnog standarda prosečnih Amerikanaca. Američki san tokom druge polovine dvadesetog veka direktan je rezultat američke spoljne i bezbednosne politike, a ne nekakvog dispenzacionalizma i proističućeg ekskluzivizma.
Dakle, od dobijenih ratova i pobeda u bitkama, makar i onim političkim, bilo je koristi za većinu u prethodnim decenijama. Međutim, posmatrajući sa stanovišta tekućih događaja u svetskoj politici i ukupnih trendova, jeste tačno da ova taktika ne može doneti bilo kakav rezultat SAD.
Promenjena je struktura globalne ekonomije, izgrađeni su sasvim novi distributivni lanci, regionalna tržišta su oblikovana prema tome prethodnih trideset godina.
Niti je to moguće promeniti administrativnim ograničenjima i političkim merama, niti se može oposliti u kratkom roku, niti će doneti očekivani ishod.

Može li Amerika „obuzdati“ Kinu

Prosto, ako se nešto proizvodi u Kini, to ima jednu cenu, ako se proizvodi u SAD, cena je drugačija, najčešće višestruko veća.
Kolika je isplativost takvog posla? Kako će uticati na realan životni standard? Priča o reindustrijalizaciji je otvorena, o tome se dosta diskutuje, ali se u praksi malo šta realizuje. Vašington posmatra Peking kao ključnog konkurenta i u tom cilju pokušava da limitira kineski ekonomski rast i tehnološko napredovanje, no to se može pokazati i kao veoma rđavo za same SAD.
Limitiranje kineskog ekonomskog rasta loše će uticati na globalnu ekonomiju, moguće i doprineti recesiji na brojnim regionalnim tržištima, a usporavanje tehnološkog napredovanja može se nepovoljno odraziti na sektor inovacija, koje su neophodne za pokretanje novog investicionog ciklusa.
Time što će raznim sankcijama i barijerama učiniti Kinezima život gorim, ovoga puta Amerikanci neće pomoći sebi. Pristup koji je ranije funkcionisao više nije učinkovit. Iz jednostavnog razloga: SAD više nisu „motor globalne ekonomije.“
Uostalom, zbirno je pet država BRIKS još tokom 2021. godine preteklo članice G7 prema parametru BDP po paritetu kupovne moći i razlika se do danas samo povećavala, sa tendencijom daljeg povećanja do 2030. godine (i pored toga što sva predviđanja treba uzeti sa rezervom usled velike nepredvidivosti razvoja političke situacije i međunarodnih odnosa, ovaj trend je indikativan).

Čuje li Zapad odgovor Pekinga

Govor Si Đinpinga, u kom je vrlo direktno prozvao SAD zbog „sveobuhvatnog obuzdavanja Kine“ i optužio Vašington za indukovanje „izazova bez presedana za kineski razvoj“ treba posmatrati i iz ovog konteksta. Gledano iz američkog ugla, trend se može promeniti samo obuzdavanjem Kine i zaustavljanjem kineskog razvoja. Pa bilo to milom ili silom. Ovakav pristup, naravno, završiće se radikalizacijom političke situacije i pogoršavanjem međunarodnih odnosa. Sasvim je moguće i nečim daleko gorim.
No, Kinezi prosto ostaju bez opcija, njihovi odgovori kao da ne interesuju drugu stranu. Dosadašnji, oprezniji nastupi državnih rukovodilaca uključujući i Si Đinpinga koji nikada nije direktno prozivao (ovo je prvi put!), pokušaji održavanja komunikacionih kanala sa SAD otvorenim čak i na štetu zvaničnog Pekinga, traženje asimetričnih odgovora na provokacije koje se sada već evidentiraju svakog meseca, nisu amortizovale američki pritisak, niti usporile dinamiku antikineskog delovanja.
Pepe Eskobar čak piše da je predsednik Si tokom jednog od „inauguracionih razgovora“ prethodnih dana pomenuo opasnosti od „crnih labudova“ i „sivih nosoroga“. U prevodu, dosadašnji hibridni rat (crni labudovi i netradicionalne pretnje) može dobiti i svoju konvencionalnu dimenziju (sivi nosorozi sa ogromnim rušilačkim potencijalom) u koju će onda biti involvirana i Kineska narodna armija. Imenovanje generala Li Šangfua (još od 2018. godine pod sankcijama SAD) na fuknciju ministra odbrane deluje sasvim logično kada se i prethodno ima u vidu.
Isto tako, sasvim logično deluje i poziv predsednika Sija privatnim kineskim kompanijama da budu deo „patriotskih poduhvata“ i grade „društvo zajedničkih interesa“ zajedno sa Komunističkom partijom. Mobilizacija unutar partijskih struktura i samim tim političkog sistema počela je tokom oktobarskog Kongresa, sada se nastavlja među biznis elitom i unutar ekonomskog sistema.
I tu je „uparena“ sa naučno-tehnološkim sektorom, čiji je razvoj postao ne samo ekonomski, već političko-vojni i partijski prioritet. Odgovor na američko ograničavanje je potpun. Poruka je žestoka, pošto se, nakon sastanka sa vojnim vrhom iz predsedničkog Kabineta naglašava kako „Kina mora bolje koristiti nauku za vojne svrhe, kao i tehnologiju, kako bi ojačala armiju i pobeđivala u sukobima“.

Kao Putin u Mihenu

Po sadržaju poruka koje dolaze iz Pekinga, kao i upozorenjima upućenim SAD, reakcije Si Đinpinga ovih dana u nekoliko stvari podsećaju na stavove Vladimira Putina izrečene tokom čuvenog obraćanja u Minhenu 2007. godine.
Ukratko, kada se prekrše dogovori i izneveri poverenje, onda slede posledice. A kada uslede posledice, stvari se manje – više odvijaju po matrici: tražili ste – gledajte. Ako hoćete sukob, sukoba će biti. Tok sukoba je za kolektivni Zapad nepredvidiv, a krajnji ishod skup i neisplativ. Ali, to ste tražili... Američki pristup kojim se želi sveobuhvatnim obuzdavanjem i podizanjem raznih barijera (pre svega preko zabrana transfera tehnologija) zaustaviti kineska ekonomija, može naneti ozbiljnu štetu i samim SAD, kao i evropskoj privredi.
To može predstavljati okidač za novi krug globalne recesije i „poplavu“ kakva do sada nije viđena čak ni u nesrećnim pandemijskim uslovima. Ići dalje od toga, indukovati kontinualne političke provokacije antikineskog karaktera i „zveckati oružjem“ (ponajviše u Tajvanskom prolazu) uz prateća obrazloženja da nešto treba uništiti i nekome se suprotstaviti (što se u Kini shvata samo na jedan jedini mogući način i nikako drugačije), gore je i od „neviđene poplave“, to je već najava „totalnog potopa“ globalnog karaktera. Kina više neće ćutati niti će strpljivo čekati da joj se u dvorištu pojave „crni labudovi“ i „sivi nosorozi“.
Si Đinping je to sve lepo objasnio! Kao i Putin 2007. godine u Minhenu!
Si Đinping - Sputnik Srbija, 1920, 20.03.2023
RUSIJA
Si u Moskvi: Rusija i Kina su stvorile novi model međudržavnih odnosa
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala