Sputnjik na Njegušima na ognjištu porodice Petrović Njegoš: Kako pomiriti Crnu Goru /video, foto/
11:02 02.01.2023 (Osveženo: 17:49 02.01.2023)
© Sputnik / Boban Novović
Pratite nas
Ivan Petrović, potomak porodice Petrović Njegoš, sa svog ognjišta na Njegušima poručuje da bi povratak Njegoševe kapele na Jezerski vrh Lovćena trebalo da bude tačka opšteg pomirenja u Crnoj Gori.
Sa Njeguša se vidi Jezerski vrh i miriše vazduh posoljen blizinom mora, zaogrnut u planinske vjetrove. Odatle je Ivan dobio titulu kneza, odatle su Petrovići Njegoši. S knezom Ivanom razgovaramo o lozi Petrovića koja potiče još iz doba Nemanjića, o slavnim precima, ali i o aktuelnim podjelama u Crnoj Gori. Uvjeren je, kaže, da bi obnova kapele mogla biti čin koji će rešiti sve sukobe iz prošlosti, od krvne osvete, preko teškog bratoubilačkog stradanja u Drugom svjetskom ratu, do najnovijih podjela.
„Tada ćemo graditi kapelu onako kako je Petar Drugi Petrović Njegoš za života projektovao, sagradio i posvetio svom stricu, Svetom Petru Cetinjskom, i tada nećemo voditi bespredmetne razgovore da li je kralj Aleksandar, poslije kraha ideje o gradnji mauzoleja, imao namjeru da obnovi autentičnu kapelu, ili je imao nekih skrivenih namjera. Dnevnu politiku smatram najvećim protivnikom da se obnovi kapela na Lovćenu, sa bilo koje strane, neprijateljem Njegoševog zavjeta, jer to nije pitanje politike, već pitanje etike i kulture, jer se radi o poštovanju poslednje želje jednog čovjeka. Mišljenja sam da mauzolej treba da ostane, kao svjedok jednog nerazumnog vremena i bezobzirnog režima, jer na Jezerskom vrhu ima mjesta i za kapelu i za mauzolej, po onoj narodnoj izreci: đe čeljad nijesu bijesna, ni kuća nije tijesna”, priča Ivan za Sputnjik.
Kapela na Lovćenu je srušena 1972. godine da bi se gradio mauzolej, a prvi put 1916. kada su topovnjače Austrougarske srušile prvobitno izgrađenu crkvicu.
„Ta prva kapela nije samo bila oštećena, to nije istina. Kada je kralj Aleksandar odustao od ideje da sagradi mauzolej, isto je trebalo da se radi po projektu Ivana Meštrovića, jer se tome suprotstavio crnogorski mitropolit Gavrilo Dožić i Aleksandar je odustao. Kako je ta ideja doživjela propast, on je htio sa što manje novca da obnovi kapelu. Slao je više stručnih komisija i uvjek je njihov izvještaj bio isti – da se usled teških oštećenja kapela ne može obnoviti, da je potpuno oštećena pogocima haubica, sa razarača koje su bile smještene u Boki. Kamenje koje je bilo ugrađeno u staru kapelu, ugrađeno je u unutrašnji zid nove kapele. Po projektu ruskog emigranta Nikolaja Krasnova. Mišljenja sam da, kao država koja pripada Evropi geografski, i po svim vrijednostima, ne treba da odudaramo od Evrope i da treba da ispoštujemo zavjet svog najvećeg pjesnika i filozofa. Kada će se to desiti mi u ovom trenutku ne znamo. To treba da bude tačka opšteg pomirenja kod nas u Crnoj Gori. Imaju svi projekti i dimenzije kako je Njegoš za života gradio kapelu”, poručuje Ivan.
Ukazuje da su najveći intelektualci tog vremena bili protiv rušenja kapele na Lovćenu, među njima i najveći slikar sa ovih prostora Petar Lubarda, koji je tada i naslikao svoju sliku „Sumrak Lovćena”.
Ivan Petrović ispred svoje kuće
© Sputnik / Boban Novović
“Meni su djeda na informativni razgovor privodili jer se protivio rušenju kapele. Bila su to neka teška vremena za našu porodicu Petrović sa Njeguša”, prisjeća se Ivan.
Potomak kneza Rada
Sagovornik Sputnjika objašnjava da je on direktni potomak kneza Rada, koji je bio rođeni brat vladike Danila i otac vladike Vasilija i Đura koji je njegov čukunđed.
Ivan je magistar ekonomije, Cetinjanin, koji svaki slobodan trenutak provodi na Njegušima.
„Najstarija predanja o našoj porodici, a koja su zapisali moj đed i prađed datiraju još iz vremena početka vladavine Nemanjića, po kojima su naši davni preci živjeli u Vučitrnu. Iz tog vremena imamo samo predanje, ali nemamo konkretno ime nekog od tih naših predaka. Mada o tome odakle potičemo, po predanju, imamo nešto u stihovima Njegoševim: ‘Što uteče ispod sablje turske, što na vjeru pravu ne pohuli, što se ne šćaše u lance vezivati, to se zbježe u ove planine da ginemo i krv prolivamo....‘“, počinje svoju porodičnu sagu Ivan.
Kuća u kojoj je rođen Kralj Nikola
© Sputnik / Boban Novović
Kralj Nikola je, kako kaže, to rekao još eksplicitnije, u svom spjevu „Pjesnik i vila“: „Kosovo je tvoje gore naselilo, junacima, ranjenim i slavnim preživjelim ostacima“.
„To navodim kao dokaz da to predanje ima nekog utemeljenja. A prva ličnost koju po imenu znamo od naših starih predaka, kada još nijesmo bli profilisani kao porodica Petrović Njegoš, jeste vojvoda Boguta, rođen oko 1340. godine, koji je bio prijatelj i savremenik cara Dušana i odigrao značajnu ulogu u Dušanovom udaru gdje zaslužuje titulu vojvode. Kao stari čovjek bio je učesnik Boja na Kosovu sa sinom Đurađom. Porodica vojvode Bogute je u to vrijeme već preselila u okolinu Zlatibora. Đurađ, poslije poraza na Kosovu, ide u zbjeg i dolazi u Zenicu, u Bosnu. Ubrzo počinju nemiri sa bogumilima, i oni odlaze u Travnik. Ni tamo se nijesu previše zadržali.već doseljavaju u Trebinje i onda pod planinom Njegoš”, izlaže istorijat svoje porodice Ivan.
Đurađ je imao pet sinova, Heraka, Pribila, Radina, Ostoju i Vukca.
„Prvi pomeni Đurađa i njegovih sinova su iz 1399. godine - imamo to u kotorskom arhivu, po svemu sudeći tada su ispitivali teren gdje bi porodica mogla da se naseli. Da bi Herak Herakov i Raić Pribilov, dva brata od strica iz te porodice, naselili se sa familijama na Njeguše, u proljeće 1440. godine, smjestili se u pećinu zvanu Zagulina. Ta pećina i danas dijeli sela Erakoviće i Raićeviće na Njegušima“, kazuje naš sagovornik.
Erak je imao sina Stijepa, on sina Luku, Luka je imao Stjepana, a ovaj Petra, pa opet dolazi Stjepan.
„Peta generacija od naseljavanja Njeguša naše porodice, kod Erakovića, javlja se Stjepan Petrov, koji je tokom četovanja bio poznat kao vojvoda Njegoš i od njega počinje izdvajanje porodice Petrović, koja od njegovog sina Petra do vladike Danila dobija konačan oblik i naziv Petrović Njegoš. Proučavajući porodična dokumenta došao sam do zaključka da je prezime Petrović Njegoš počelo da se koristi od vladike Danila, eventualno od njegovog oca Šćepca Kaluđerovog.
Grob Šćepca Petrovića
© Sputnik / Boban Novović
Moj direktni predak je knez Rade. Kod porodice Petrović Njegoš tron se nasleđivao sa strica na sinovca, tako da su moj predak knez Rade i Njegošev prađed Damjan bili rođena braća. Danas od Petrovića potomstvo imaju samo knez Rade i pomenuti Damjan", priča Ivan za Sputnjik.
Princ Nikola je prvi među Petrovićima
Ivan ističe da je princ Nikola sada prvi među živim članovima porodice Petrović, iako je rođen i živi u inostranstvu, nosi u sebi te rođačke relacije, svake godine svraća na Njeguše.
„Prvi put kada je princ Nikola došao u Crnu Goru, pješke je izašao iz Kotora od Lovćena, pa stigao u Cetinje, i to je uradio po želji njegovog oca Mihaila, koga smatramo najvećom moralnom veličinom u Petrovića, poslije Svetog Petra, i pojavio se u Muzeju kralja Nikole, njegovog djeda. Moj otac Đorđije, Đoko, bio je tada kapiten FK "Lovćen" , i došli su po njega, prekinuli mu trening, da upozna svog rođaka koji je došao iz Pariza. Bilo je to krajem šezdesete godine prošlog vijeka. Tata je znao za Mihaila, njegovog oca, ali kako su to bila teška vremena za našu porodicu, moj otac je bio sumnjičav, da se ne šali ko sa njim. Poslije tog prvog susreta, doveo je Nikolu na Njeguše, a moj djed je jedno vrijeme proveo u Italiji. Nikola govori francuski, djed italijanski, i nekako su se sporazumjeli. Bio je to Nikolin prvi kontakt sa rođacima. Sledeći put prilikom prenosa kostiju kralja Nikole i kraljice Milene. Od tada redovno posjećuje našu porodicu. Znao je da dođe i sa ruskim prinčevima Romanovima, Mihailom i Fjodorom, i pojedinim članovima porodice Karađorđević. Skoro svake godine svrati. Iako je živio na zapadu, taj rodbinski gen je ostao crnogorski”, ističe Ivan i dodaje da se tada Nikola pješke popeo na Lovćen, pa došao do Cetinja, gdje se susreo sa njegovim ocem.
Rodna kuća Šaka Petrovića
© Sputnik / Boban Novović
Ivan apeluje da kuću u kojoj je rođen kralj Nikola, koja je na Njegušima, država treba da vrati u vlasništvo Nikoli, a ne da ima samo ovlašćenje da je koristi, bez vlasništva, što su uradili po Zakonu o dinastiji.
„Njeguši su moja duhovna oaza”
Ivan Petrović radi u Budvi u Fondu zdravstvenog osiguranja, magistar je ekonomije, čitav život živi u Cetinju, kako kaže. Ima 44 godine, a supruga mu je iz Kotora, porijeklom Vasojevka.
„Rođen sam na Cetinju, tu završio osnovnu i srednju školu. Cetinje koje je bilo dok sam išao u školu i današnje mnogo se razlikuje. Poslednjih trideset godina Cetinje je doživjelo nezapamćeno uništenje i ruiniranje. Od skoro 10.000 zaposlenih krajem osamdesetih godina prošlog vijeka – tada su postajala preduzeća ‘Obod‘, ‘Košuta‘, ‘Trgopromet‘, ‘Tara‘, ‘Sanitas‘, ‘Štamparija‘... sada nema firme veće koja radi na Cetinju. Bilo je to vrijeme kada su Podgoričani dolazili u Cetinje da rade, a sada ne vjerujem da u gradu ima par stotina ljudi koji imaju ovdje posao. Kada sam završavao gimnaziju bila su tri odjeljenja po 30 đaka. Od njih ogromna većina ne živi i ne radi u Cetinju, odeselili su se. Ljudi završe škole, ali nema posla ovdje, idu trbuhom za kruhom. Pošto je Cetinje kulturno-istorijski svetionik Crne Gore, društvo treba da s pozabavi njegovim problemom, da se otvaraju održiva radna mjesta, kako bi se ljudi vratili u Cetinje, i grad se vratio na stare staze. Sada svjedočimo jednu tužnu priču jednog, po istoriji i tradiciji, velikog grada”, priča sjetno Ivan. On kaže da treba napraviti tim menadžera koji bi se pozabavio time; obnova života na Cetinju mora biti proces.
Kuća u kojoj je rođen Njegoš
© Boban Novović
„Ne može se samo od turizma živjeti, ne kaže se uzalud da je turizam sezonska djelatnost, treba nešto prozvoditi”, mišljenja je sagovornik Sputnjika.
Petrovići i fudbal
Ivanov otac Đorđije, Đoko, bio je dugodišnji kapiten zlatne generacije „Lovćena”, ali iz nekog svog iskustva nije želio da se Ivan aktivnije bavi sportom.
„Volio je da se okrenem učenju i na tome je insistirao. Izuzetno sam volio fudbal i košarku. Ali sada mislim da je dobro što me je usmjeravao na knjigu. Braća od strica su sva u fudbalu. Rade, Gavrilo i Mihailo i danas su treneri u crnogorskom fudbalu. Oni žive u Podgorici, ali svi dolaze na Njeguše, to nam je svima duhovna hrana. Gavrilo je napravio kuću i dolazi sada češće. Rade je trener prvog tima Jezara, Gavrilo mlađih kategorija Dečića, a Mihailo Koma. U vlasništvu njihovog oca Mirka je prva kuća porodice Petrović Njegoš izgrađena Njegušima, koju je počeo sa gradnjom vojvoda Njegoš 1575, a završio 1600. i u njoj su se rodile prve tri vladike – Danilo 1670, Sava 1702, i Vasilije 1709. godine. Starija dvojica braće od strica imaju po dva, a Mihailo jednog sina”, priča knez Ivan.
Ivan koristi, kako sam kaže, svaki slobodan trenutak da sa majkom Stankom boravi u kući na Njegušima. Ima i dvije sestre Milicu i Mariju. Njegova majka Stanka je od Ivanovića iz Donjeg kraja, to su prvi naseljenici na Cetinju.
Kuća koju je izgradio Njegošev otac je pod zaštitom države, a propada
© Sputnik / Boban Novović
„Kadgod imam slobodnog vremena ja ga provodim na Njegušima, ovdje je moja duhovna oaza. Kuću građenu 1781. godine, koju je bio urušio zub vremena, obnovio je moj otac Đorđije i stvorio da bude uslovna za život. Time me je vezao za Njeguše. Volio sam i kao mali ovdje da boravim, ljeti ima puno djece, igrali smo fudbal, uživali smo u ovoj širini i slobodi. U Njegušima je i sada ljeti puno ljudi, svako ko ima kuću tu boravi, ima i sve više onih koji podižu vikendice. Zimi je manje naroda. Nekad su Njeguši u staroj Crnoj Gori bili jedno od većih mjesta. Nekada je bila osnovna škola, ali već dugi niz godina ne radi”.
„Njeguši su izuzetno vrijedni i radni, ne poznajem kuće koja je drugačija. Do skoro su poljoprivreda, stočarstvo i zemljoradnja bili najzastupljeniji, izdizali su stanovnici Njeguša na planine Vršanj i Trešnju. Na Njegušima je danas dominantna aktivnost turizam i proizvodnja suhomesnatih proizvoda. Oni koji se bave time imaju lijepu zaradu. Ljeti kroz Njeguše prođe veliki broj turista, interesuju ih ovdašnji specijaliteti. Ali velika većina njih ne upozna kulurno-istorijske znamenitosti ovog kraja, malo ih posjeti i Njegoševu rodnu kuću u kojoj je muzej. Kulturno-istorijski značaj Njeguša je velik, jer ovdje ima 17 crkava, među njima ubrajam i Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, koja fizički nije tu, ali je u svijesti naroda, još uvijek na Jezerskom vrhu”, priča knez Ivan za Sputnjik.
Od Drugog svjetskog rata primjetno je da se smanjuje broj stanovnika na Njegušima. Prema popisu 1948. godine Njeguši su imali 1.140 stanovnika, 1981. godine 532, a 2011 – 339 stalnih stanovnika.
Pogled na Boku kotorsku iz Njeguša
© Sputnik / Boban Novović
Put do Kotora
Kada dođete do kraja Njeguša, odjednom se prema Boki spuštaju litice sve do mora, a kroz oblake koji se podižu odozdo, nazire se Kotor, Dobrota, u daljini Perast, sve to sa desne strane, sa lijeve je Prčanj.. Nekada je stari kolski put od Njeguša do Kotora bio jedina veza Crne Gore sa Bokom. Sve do druge polovine 19. veka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore sa morem bio je stari pešački put koji je sa Njeguškog polja, preko prevoja Krstac silazio nizom serpentina u gornji deo kanjona rijeke Škurde, a zatim strmo silazio do sela Špiljari i završavao se na zaravni Crnogorski Pazar izvan sjevernih bedema Kotora. Ovim putem moglo se ići samo pješke ili na konjima. Sagrađen je tokom vladavine Šćepana Malog i bio je jedna od najvažnijih saobraćajnica tadašnje Crne Gore. Kotor je za Crnogorce tada bio strateška luka. U njemu se nalazio najznačajniji crnogorski pazar, a za crnogorske vladare i njihove goste to je bio jedini put kojim se iz svijeta dolazilo u Crnu Goru.
„Volim planinarenje. Starim putem ka Kotoru kolskim volim da prođem, istim onim kojim je Njegoš zadnji put iznesen, teško bolestan pri povratku iz Italije, putem kojim se, teško ranjeni knjaz Danilo u Kotoru, vratio da umre na Cetinju. Prvi put sam propješačio do Kotora sa princem Nikolom, od tada često vodim prijatelje na tu turu. Za dva sata stignemo do Kotora. Sve zavisi od fizičke spreme. Do Jezerskog vrha ima više puteva, kroz pijavice... Poslednji put sam se popeo pješke kada sam imao 17 godine”, priča knez Ivan.
On otkriva i da su Njeguši zapravo dobili ime po rijeci Nelgušici, a ne po imenu njegove porodice Njegoš.
„Iako slično zvuči Njegoš i Njeguši, to nema isti korijen riječi. Njeguši su dobili ime prije dolaska naših starih. Mjesto Njeguši dobilo je ime po rijeci ponornici i zvala se Nelgušica. Korito te rijeke je u podnožju Lovćena, i mi taj lokalitet zovemo pijavica”, priča knez Ivan.
Crkva Svetog Đorđa
© Sputnik / Boban Novović
Sa Njeguša se do Kotora može i kolima uskim putem, širokim nekoliko metara, na kojem se nalazi 25 oštrih lakat krivina, takozvanih kanica. Za četrdesetak minuta ste sa morske pjene na hiljadu metara nadmorske visine. Ljeti je to izazov za mnogobrojne turiste, jer ima puno vidikovaca sa kojih se kao na dlanu vidi Boka. Od Cetinja do Njeguša se od prije nekoliko godina stiže za dvadesetak minuta novim magistralnim putem kroz tunel.
Monografija povodom obnove crkve Svetog Đorđa
Ivan najavljuje da će biti objavljena monografija povodom obnove crkve Svetog Đorđa, ispred koje su sahranjene značajne ličnosti iz porodice Petrović Njegoš, a koja se nalazi izviše ulice preko puta njihovih kuća. U toj crkvu su sahranjeni Njegoševi otac i majka. Najviše je za njenu obnovu zaslužan blaženopočivši mitropolit Amfilohije.
„Crkva je bila zakonom zaštićena, vodili smo višegodišnju borbu da bi dobili dozvole za renoviranje crkve, jer je bila pri padu, na putu da postane ruševina. Crkva je značajna po tome, jer je Erak, jedan od dva brata, sagradio prvo crkvicu, a na temeljima te crkve Tomo Markov, Njegošev otac, sagradio je veću crkvu 1856. godine. Danas tu nije aktivno groblje, jer je 1886. godine sagrađena crkva posvećena Svetom Savi i od tada postoja grobna crkva svih koji naseljavaju Erakoviće. Na ulazu u crkvu Svetog Đorđa je grob Šćepca Kaleđerovog, tu je sahranjen otac vladike Danila, kneza Rada i Damjana. Tu su još grobovi velikog vojvode Stanka Stijepovog, đeda kralja Nikole, Filipa Petrovića Njegoša, i Filipove žene Anđe, sestre marka Miljanova...“, priča Ivan.
Crkva Svetog Save, crkva sa vjerovatno najvećim aktivnim grobljem, nalazi se na drugoj strani polja na Njegušima. Tamo su sahranjeni vojvoda Božo Petrović, njegova žena, i sin mu Andrija, zatim Stanko Petrović, komandant prvog strečjačkog odreda, Zeko Mašanov Popović, alaj barjaktara, beogradski advokat Andrija Popović, serdar Pero Popović , Đuro Popović – komandir…
