Još mislim na srpskom! Ta rečenica mu je zalupila vrata u Crnoj Gori

Marina Rajević Savić i Nikola Malović
Marina Rajević Savić i Nikola Malović - Sputnik Srbija, 1920, 13.03.2022
Pratite nas
Pisanje je posvećenički, monaški posao jer se vi susrećete sa neprijateljem istine, a ako baštinite istinu i priznajete da Bog postoji, vama će biti onemogućeno lako pisanje. Nikada neka se mladi pisac ne laća pisanja zato što će dobiti dobar komad života, kaže pisac Nikola Malović, gost novog izdanja emisije „Dok anđeli spavaju“.
Sputnjik i RT - cenzura  - Sputnik Srbija
OBAVEŠTENJE ZA ČITAOCE

Zbog učestalih hakerskih napada i ometanja sajta Sputnjik Srbija i naših kanala na Fejsbuku i Jutjubu, sve vesti pratite i na kanalu Sputnjik Srbija na Telegramu, a sve video sadržaje na platformi „Odisi“ (odysee.com).

Prikaži preko celog ekranaIzađi iz režima celog ekrana
Srpski pisac iz Boke Kotorske zahvaljajući kojem, rečima kritičara, srpska književnost izlazi na more, roman „Lutajući Bokelj“ počeo je rečima: „Još uvek mislim na srpskom“.
Bila je to najkomentarisanija rečenica u srpskoj književnosti koja mu je zatvorila sva crnogorska vrata.
U emisiji „Dok anđeli spavaju“ pisac Nikola Malović govori o tome kako je nastao ovaj ali i drugi romani, životu, umetnosti, veri, moru, trenutku kada je počeo da piše ćirilicom.

Knjižara u kojoj stoluje pisac

Autor kratkih priča, novele u dramskoj formi, oko 3300 tekstova i romana ovenčanih prestižnim nagradama, Malović je i izdavač, vlasnik Knjižare So čiju popularnost objašnjava rečima: A kako ne bi bila čuvena kada u njoj stoluje pisac koji maltene živi na ostrvu-ili kod kuće ili u knjižari.
Sa ljudima, kaže, funkcioniše na način da radi intervjue sa njima, i smešta ih po fiokama, ili kako bi Bokelji rekli, po škrabijama.
„Mislim da sam moju sprugu smuvao na način što sam je prevario da je to moja dosetka, a čitao sam u to vreme Kaporovu „Unu“ gde Mišel Babić radi totalni intervju sa malom, a totalni intervju podrazumeva i spavanje sa intervjuisanom osobom na kraju“.

Pogled iza okuke naših dana

U crkvi se venčao 1999. kao pisac koji vidi iza okuke naših dana.

„Osetio sam grižu savesti jer smo se supruga i ja venčali kao Romeo i Julija da nam ne znaju rodotelji. Prema mojim roditeljima sam osetio užasnu grižu savesti i nečim je to moralo da se plati, nekom žrtvom, s obzirom da se nad svima nama, ne samo Beograđanima, nadvila smrt, sa kosom i u crnom plaštu. Jer u teoriji je Begrad mogao da podseća na Drezden. Nismo zaratili sa Albanijom nego sa 19 najmoćnijih, i budući da je opasnost od smrti postojala, otvorila se neka duhovna portela u mom mozgu, počeli smo da postimo, zakazali venčanje“.

Bog, ljuba i smrt-kao tronožac
Verujući čovek, kaže Malović, počinje da iščitava stvarnost superiornije jer ima i taj parametar - zna kako funkcioniše kosmos i kako je uređen univerzum a to je da postoji duhovna vertikala, jedini stožer, za koji čovek, dok duvaju „vetrovi odasvuda“, može da se uhvati.
O tri velike teme književnosti -Bogu, ljubavi i smrti, kaže da kao tronoožac savršeno stoje.

„U književnosti ako nema Boga a ima ljubavi i smrti, i obrnuto-taj tronožac kleca. Rekao bih da je tako u svim umetnostima. Pritom umetnost mora biti i istinita. Ne možete vi da pišete o teškim perverzijama i da ih veličate a da se ne ogradite i ne kažete u romanu: Ja mislim da to ne treba“.

Roman „Galeb koji se smeje“ objavljen je na 800- godišnjicu od trenutka kada je Sveti Sava osnovao Zetsku episkopiju. Pišući ovaj roman stekao je, kaže, iskustvo i spoznaju da je pisati na ćirilici drugačije.
„Čini mi se da, ne bez razloga, ćirilica koja determiniše naše pismo pomaže da lakše mislimo na maternjem jeziku“.

Roman koji donosi sreću

„Galeb koji se smeje“, po priznanju Malovića, bio je prekretnica u njegovoj spisateljskoj karijeri dugoj 23 godine. On mu je, objašnjava, doneo veliku radost. I ne samo njemu.

„ Ovo je redak roman u kojem je sve pozitivno i na kraju iz mora nedaća koje su zadesile moje pernate junake izazlazi jedno more sreće. Neretko mi se dešava da, mahom žene, dođu i kažu: Gospodine Maloviću ja sam na kraju plakala od sreće. Počeo sam da razmišljam o ovom romanu kao romanu koji donosi sreću. Prvi put u savremenoj srpskoj književnosti mi imamo roman koji je intenzivno oslikan onom geografijom u kojoj se dešava radnja—pa imamo Boku iz svih mogućih dronskih perspektiva i dve mape- jednu mapu Boke Kotorske, jednu mapu sveta, budući da galebovi na desnim ramenima svojih kapetana plove i prelaze granice“.

Dosije nepočinastava Zapada

U „Jedru nade“, pak, nalazi se najkompletniji dosije nepočinstava koje nam Zapad čini decenijama.
„Roman o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijeg modnog dezena na svetu - to je mornarska majica koja je ujedno i vojna uniforma u gotovo svim mornaricama sveta„ kaže Malović.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala