- Sputnik Srbija, 1920
SPORT
Vesti i analize sa najzanimljivijih i najbitnijih sportskih događaja širom Srbije i celog sveta.

„E, neće Vaske...“

© Foto : Skrinšot / SD PartizanVelibor Vasović
Velibor Vasović - Sputnik Srbija, 1920, 04.03.2022
Pratite nas
„Jedan od najboljih“ – epitet je koji će zauvek stajati iz ime Velibora Vasovića, legendarnog fudbalera i trenera preminulog na današnji dan pre dve decenije. Prvi Srbin, tada Jugosloven, koji je podigao trofej pobednika Kupa šampiona, jedini koji je i igrao i trenirao Partizan i Crvenu zvezdu.
Zbog učestalih hakerskih napada i ometanja sajta Sputnjik Srbija i naših kanala na Fejsbuku i Jutjubu, sve vesti pratite i na kanalu Sputnjik Srbija na Telegramu, koji niko ne može da ugasi, a sve video sadržaje na platformi „Odisi“ (odysee.com).
„E, neće Vaske“ – rečenica je koja je pratila Vasovića do kraja života jer je odbijao da se povinuje ustaljenim pravilima i želeo je da radi na način koji je smatrao ispravnim zbog čega je početkom devedesetih godina osnovao i Udruženje za zaštitu i prosperitet jugoslovenskog fudbala.
Želeo je tada promene u vrhu Fudbalskog saveza Jugoslavije, smanjenje velike Prve lige, rad na tome da se publika vrati na stadione i da se poboljša sistem u mlađim kategorijama kako bi se omogućio priliv novih kvalitetnih igrača.
Nije u tome uspeo, ali jeste ono što niko nikada nije, niti će i s razlogom ga se treba sećati.

Ratno dete

Godine Drugog svetskog rata značajno su uticale na odrastanje dečaka rođenog u Požarevcu 1939. godine.
Deveto dete Živojina Vasovića i Jelene Vasović je 1953. godine ostalo bez oca, nekadašnjeg poreskog službenika izmorenog logoraškim danima za vreme okupacije, a svega godinu dana kasnije počelo je da se bavi fudbalom – u Partizanu.
Četiri godine omladinskog staža su bile dovoljne za transfer u prvi tim u kom se Vaske, kao pouzdani libero, zadržao pet godina.
Bilo bi i više, ali...

„Crni fondovi“

„Isticao mi je ugovor. Isticao je i Jusufiju. Obojica smo bili reprezentativci, a u upravi Partizana je bio moj ujak David Laušević. Mudraci u klubu su mislili da je bolje da daju velike pare Jusufiju, a da ću ja po prirodi stvari morati da ćutim“.
Vasović je 1963. godine uradio ono što niko u gotovo dvadesetogodišnjoj istoriji rivalstva Partizana i Crvene zvezde nije uradio – zamenio je dresove večitih rivala i zadužio crveno-belu opremu.
„Došao sam u Zvezdu i bio sam plaćen iz crnog fonda. General Ilija Radaković, koji je bio predsednik Partizana, odmah me je zvao i nudio duplo više da se vratim, takođe iz crnog fonda, počeo je neviđeni pritisak, zvali su telefonom, pisali pisma, organizovali navijače. Još čuvam pismo u kome mi jedan oficir preti ubistvom ako se ne vratim. Potpisao se čak punim imenom i prezimenom, napisao adresu...“
Zvezdi je doneo titulu, svoju četvrtu zaredom, za svega 13 utakmica zarado je pet miliona tadašnjih dinara, kažu – toliko su koštala dva automobila marke „mercedes“, ali tu nije bio kraj...

Plaća te Zvezda, a igraš za Partizan

Posle samo sezone u Zvezdi vratio se u Partizan, ali je prethodno trenirao sa crno-belima dok je imao važeći ugovor sa crveno-belima – svemu je morao da presudi Aleksandar Ranković, tadašnji potpredsednik SFRJ.
„Razmotrićemo i videćemo“, rekao je Ranković posle 45-minutnog razgovora u kom je Vasović objašnjavao šta se sve dogodilo i zašto želi da se vrati nazad u Partizan.
Problem je rešen – Vasović je opet stigao u Humsku, a na suprotnu stranu Topčiderskog brda uputio se Zvezdan Čebinac.
„Galić, Jusufi i ostali nisu hteli da igraju za Partizan jer su osetili da klub može da se ucenjuje za novac. Dešavalo se da igramo samo omladinci, Vladica Kovačević i ja“, govorio je Vasović.

Put ka vrhu i – tragičan poraz

Vasović se izborio za svoj status u Partizanu, poneo je kapitensku traku i poveo „Partizanove bebe“ ka finalu Kupa šampiona 1966. godine.
Dao je gol u 55. minutu, ali je Real Madrid preokretom stigao do pobede pred 55.000 gledalaca na stadionu „Hejsel“ u Briselu.
„Da li je Partizan prodao finale? Ne, nego je igrao Vladica Kovačević sa upalom pluća, Milan Galić tek iz vojske posle osam meseci bez treninga jer su tako hteli generali. Mislili su da će Vaske da udene gol, da će da polomi dvojici noge i da će sve biti u redu. E, neće Vaske da lomi noge kada se nekom ćefne“.
Poslednji zvižduk sudije u finalu je značio i kraj zlatne generacije – gotovo cela ekipa je krenula put inostranstva, ali je Vaske imao svoj. Bez agenta, išao je od kluba do kluba i pokušavao da se nametne. Sreća mu se osmehnula u Amsterdamu.

Totalni kapiten

Godine 1965. na klupu Ajaksa seo je Rinus Mihels, rođeni Amsterdamac i legendarni napadač tog kluba sa 122 postignuta gola na 264 utakmica tokom desetogodišnje karijere, spreman da promeni istoriju fudbala.
Mihels je tvorac ideje o totalnom fudbalu, igri u kojoj fudbaleri nastupaju na svim pozicijama na terenu, a u tome je Vasovićev talenat i tehničko znanje video kao značajan faktor pa je već u prvoj godini Vaske osvojio duplu krunu u Holandiji.
Poverenje je s godinama raslo i Vasović je postao prvi stranac kapiten u istoriji Ajaksa, u ekipi sa legendama kakve su Johan Krojf, Johan Neskens, Vim Surbijer, Hajnc Staj, Bari Hulshof, Geri Miren, Pit Kajzer...
Ono što mu je oduzeto „generalskim odlukama“ 1966. godine, Vasović je nadoknadio pet leta kasnije i 1971. je postao šampion Evrope sa Ajaksom, postavši prvi Srbin, tada Jugosloven, sa takvom čašću.

Trener iz inata

„Imao sam 31 godinu i bio sam u naponu snage, ali sam namerno rešio da prekinem, znao sam da odatle mogu da idem samo nizbrdo, a samo budala pristaje da svesno ide nizbrdo u karijeri“.
Osvojio je pehar i odmah ostavio fudbal – vratio se u Partizan i postao šef stručnog štaba svog kluba pošto je tu poziciju napustio Gojko Zec i sa 32 godine i dva meseca postao najmlađi prvi trener crno-belih u istoriji. Ali, opet je morao da ode...
„Mudri drugovi su ocenili da sam ja liberal, nisu mogli politički da me diskredituju pošto nisam bio član partije, ali je zatim Partizan dve utakmice izgubio na svom terenu. Ja sam kao pametan momak koji bistro i brzo kapira rekao – hvala lepo“.
Prošetao se Vasović dalje kroz Francusku i Egipat i odlučio da od 1983. do 1986. godine obavi dužnosti studenta Pravnog fakulteta.

Poziv koji se ne odbija

„Ja volim da tumačim sve stvari u svoju korist zato što sam po prirodi kockar, odvratni pokeraš u životu koji tačno zna kakve karte ima njegov protivnik. Ja sam se za domaće prilike finansijski sredio i sklonio sam se sa idejom da se u fudbal vratim samo na poziv koji se ne odbija“.
U julu 1986. to se i dogodilo.
„Dođi, potreban si nam“, glasila je poruka koju je Vasović čuo od legende Crvene zvezde Dragana Džajića.
Ali, igrači nisu to shvatili, Vasović je zahtevao od njih da uče engleski jezik kako bi se pripremili za dalje karijere, došlo je do sukoba i nesuglasica pa je saradnja trajala svega dve godine – dovoljno da Vaske postane jedini i igrač i trener beogradskih večitih rivala.

„Nisam znao da takav čovek negde postoji“

Vasović je proveo vreme u Švajcarskoj i vratio se u Beograd gde je započeo karijeru pravnika, ali nije mogao da ostane imun na dešavanja u fudbalu.
Takav je bio kao igrač, takav je bio kao trener, a posle petooktobarskih promena 2000. godine pokušao je da preuzme Fudbalski savez Jugoslavije.
Tu, čovek takvog kalibra – „nije bio potreban“.
Preminuo je dve godine kasnije, od srčanog udara tokom šetnje, ispred Narodnog pozorišta u Beogradu.
„Nisam znao da takav igrač i takav čovek negde postoji“, rekao je legendarni Johan Krojf.
Izvori:
https://www.vreme.com/vreme/velibor-vasovic/
http://www.yugopapir.com/2012/10/sportske-legende-velibor-vasovic-kako.html
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala