- Sputnik Srbija, 1920
SPORT
Vesti i analize sa najzanimljivijih i najbitnijih sportskih događaja širom Srbije i celog sveta.

Jovana i Roksanda za Sputnjik: Razgovor s dekom, plivanje s „ajkulama“ i – tri zlata za Srbiju!

© Sputnik / Lola ĐorđevićJovana Preković
Jovana Preković - Sputnik Srbija, 1920, 31.12.2021
Pratite nas
Jovana Preković je u godini za nama ostvarila san svakog sportiste – i to za samo jednu kalendarsku godinu! Osvojila je zlatne medalje na Evropskom prvenstvu, Olimpijskim igrama, Svetskom prvenstvu, ponela zastavu Srbije i popela se na čuvenu balkon. Sputnjik otkriva – kako?
Jovana je godinama unazad pokazivala neverovatan talenat u karateu, medalje su postale njena svakodnevnica, ali je do neverovatnog uspeha vodio samo jedan cilj – da u kalendarskoj godini ne izgubi nijedan meč.
Njoj je verni pratilac kroz celu karijeru Roksanda Atanasov, nekadašnja reprezentativka u karateu, a sada trener koji može da se pohvali da je na put izveo jednog velikana srpskog sporta kakva je Jovana Preković.
„Pokazali smo da vredi žrtvovati se, sve smo stavili na jednu kartu, ceo tim je želeo da pokaže svetu i Srbiji kako karate izgleda, želeli smo da promovišemo sport na najbolji način, a Jovana je na Olimpijskim igrama, pre svega mentalnim pristupom u borbama, mnogo pokazala i to je razumeo svako. Ljudi nisu verovali da će ih sport kao što je karate naterati da plaču“, navela je Roksanda na početku razgovora za Sputnjik.
Jovanin put je počeo davno, sve se desilo spontano i baš onako kako treba.
„Ja sam počela da treniram u vrtiću, sa pet godina, Roksanda je držala školicu karatea i moja sestra i ja smo počele da treniramo. Trenirale smo i druge sportove, ali je Roksanda bila ključ koji je zadržao mene i sestru, ona je kriva što sam ostala tu, sve što je pričala ja sam vizuelizovala, videla sam da ću biti šampion. Sve je išlo spontano, prepoznala sam situacije u kojima treba da se borim, da se dokazujem, da privučem pažnju“, navodi Jovana.
Ali, zamalo da od svega ne bude ništa – srećom Roksanda je znala da prepozna šampionski karakter.
„Kada se završila školica u vrtiću otvorila sam školu karatea, došlo je tu oko 200 klinaca i nije bilo Jovane i Jelene. Uspela sam da pronađem broj, fiksni broj i lično sam se obratila baki i deki, pitala sam se zašto Jovana ne dolazi. Govorili su da je daleko, da je teško zbog puta, ali sam se za minut dogovorila sa dekom da krene da ih dovodi. Kod nje sam prepoznala mentalni sklop, pobednički osmeh, želju da bude najbolja, pogled pun energije“.
Nije trebalo mnogo da Jovana krene u takmičarski ritam, ali je i tu bilo nedoumica koje je Roksanda na briljantan pedagoški način uspela da reši, uz Jovaninu sestru Jelenu.
„Takmičila sam se prvo u katama, ali je Roksi pomenula da bi trebalo da idem na borbe. Nisam želela da idem da se borim, baš sam bila uplašena, osećala sam strah od povreda, ali je tu bila ključna uloga trenera, da objasni da to nije toliko strašno, da je to sport. Imala sam sreću da je sestra bila uz mene, krenule smo međusobno da se takmičimo, da se nadmećemo ko će imati više medalja... Bilo je i međusobnih tuča, moralo je da se zna ko je glavni. Naravno, to je bila Jelena, kao starija i jača“, dodaje Jovana.
Godina za godinom, trening za treningom, ređala su se takmičenja i uspesi, ali se prelomni momenat desio objavom da će se karate naći na Olimpijskim igrama.
„Dok smo bili na pripremama u Bugarskoj čuli smo da će se karate pojaviti na Olimpijskim igrama, ali sam ja želela da budem prvak sveta, ali pre toga sam morala da postanem prvak Evrope jer tada nisam imala nijednu titulu te vrste. Onda sam 2017. postala šampion Evrope, pojavila se opšta euforija, najava za Svetsko prvenstvo, ali se odjednom pojavila i ideja o Olimpijskim igrama... Kakve Olimpijske igre? Ko još ide na Olimpijske igra? Imala sam krizu od šest meseci, pitala sam se da li da ulazim u kvalifikacije koje su bile jako naporne... Sve se okrenulo...“, iskrena je Jovana.
Put do Tokija je bio neočekivan za sve, a Roksanda navodi da je on zaista poprimio razmere puta oko sveta koji se na kraju završio kod kuće – u Aranđelovcu.
„Kvalifikacije... Jedan okean i velika voda na čijoj površini plivaju ajkule i dve zlatne ribice koje između ajkula traže prolaz. Sa malim brojem ljudi smo to izgurali, konkurenti su mnogo ulagali da bi se dokopali mesta na OI, a sam sistem kvalifikacija je bio užasan, ako mogu da kažem i poguban za sportiste, naročito za njihovo mentalno zdravlje. Zašto? Pa, zato što iz sistema takmičenja u kom svake godine imate Evropsko prvenstvo, a svake dve Svetsko prvenstvo, sada dobijate Svetsku ligu koja se dešava na 15, 20 dana i putujete sa kontinenta na kontinent. Za nas kao sport to je bio pakao, tu nema dovoljno novca ni struke ni nauke, bili smo prepušteni sami sebi da gradimo put. Posle Svetskog prvenstva smo došli u situaciju da Jovana i ja odlazimo u svet tražeći nešto s čime ćemo moći da uporedimo naš rad. To je bila ludost, ali smo posle godinu dana sve njih doveli kod nas i shvatili smo da niko nema recept kao mi, taj šampionski recept koji smo godinama gradili Jovana, moj suprug kao kondicioni trener, sparing partneri i ja. Dobra stvar u svemu je bila ta što smo doveli svet u Aranđelovac. Kada je sve stalo, kada nije bilo takmičenja, mi smo napravili mikro svet, pozvali smo prijatelje koje smo upoznali na tom proputovanju po svetu i trenirali smo na najvišem mogućem nivou, kampovi su nam trajali po mesec i po dana, imali smo četiri takmičenja i sportsku formu u 2020. godini, kada je sve stalo!“
Jovanin šampionski karakter je u tim momentima dobio i podlogu da se izrazi, a srpska karatistkinja kaže da se seća momenta u kom je znala da je spremna da ostvari i najveći rezultat karijere.
„Jednog dana sam znala da ću da osvojim zlato, bio je to dan sa jednim treningom i to sa momcima, šampionima kontinenata iz moje kategorije. Radimo sparing meč i Roksi kaže da na svakih 30 sekundi moram da osvojim tri poena... Radim dva kruga i ne radim ništa, rival me je „izmlatio“, osvojio devet... Koga ja da pobedim na OI kada na treningu ne mogu? Crkla sam u tom momentu, ali sam tražila da probam još jednom, ne mogu iz svega da izađem kao gubitnik... Ali, Roksi je dozvolila, ali uz uslov da osvojim pet poena... Uspela sam to, bila sam potpuno umorna, ali znala da je to – to, to mi je trebalo i znala sam da će sve biti sigurno kako sam zamislila“.
Međutim...
„Lepo sam se osetila kada sam se kvalifikovala, bilo je stresno i naporno i u momentu kada mi je stiglo pismo sa potvrdom sve loše je izašlo iz mene, nisam mogla da verujem da se završio ceo taj pakao, ali posle mesec dana javljaju da se OI odlažu, a potom i da se poništavaju rezultati...“
Roksanda pojašnjava:
„Zašto je ona šampion? Pa, posle dva dana haosa u kom se svet uzburkao i guranja jedne grupe da nas stigne, aktivacijom sudijskih lobija, praktično celom političkom stvari, ona je došla i rekla da će ponovo da se kvalifikuje“.
Još jedna potvrda šampionskog karaktera – na svojim greškama je naučila kako da se izbori sa „fascinacijama“.
„Imala sam kobno iskustvo u Minsku, bila sam oduševljena svime u selu, ali tada Jovana gubi... Kada sam otišla na OI, nije me niko zanimao i ništa me nije zanimalo, razmišljala sam da oni tamo imaju priliku da vide nas tako da smo postavile sve rutine kao da smo kod kuće, trenirala sam, šetala, gledala u nebo, pričala sa Roksi, sve kao kod kuće“.
Ali i – pritiskom.
„Pred OI sam vizuelizovala sve devojke, sve sam ih već pobedila u glavi i distancirala sam se od pritisaka. Bilo je priča o tome da sam favorit, da Novak Đoković je Đoković, on je favorit u svom sportu, vaterpolisti osvajaju stalo, ali šta očekujete od Jovane koja se pojavljuje sada, a 2019. je bila u tolikoj krizi? Svaka im čast za pretpostavku, ali sam se pitala da li su normalni... Ja sam samo znala da očekujem da dam sve od sebe, da pokušam da pobedim, meni je takva postavka bila u glavi i sve je bilo čisto i jasno“.
Čisto i jasno je bilo koliko su Jovana i Roksanda predane cilju, ali prva karate dama Srbije kaže da se tu ne radi o odricanju od nečega, već o davanju.
„To znači da živiš svakog sekunda za svoj cilj, da ne bi promenio nijedan dan... Ja sam imala razmišljanja oko stvari na koje nisam mogla da utičem, da reagujem, na sudijsku mašineriju, na lobije, ali smo zato mi sijale tamo, tako smo napravile razliku. Nemamo lobi, ali imamo energiju i to je ona demonstrirala“.
Jovana potvrđuje:
„Jedini način da sudija dodeli poen je da ti čisto i jasno to uradiš, da emituješ energiju. Hteo ili ne, on mora to da uradi ako se to desilo, to je refleks“.
Kako izgraditi energiju? Roksanda to već dobro zna...
„Mi imamo sistem da tri nedelje pred takmičenje uradimo sve, da Jovana sve prelomi u glavi, da sve uradimo kod kuće, a onda se bavimo emocijama, više nego tehnikom i fizičkom spremom – da se bavimo umetnošću, da crtamo, vajamo, da idemo u prirodu, na koncerte i sve smo uradili uz dobar trening i naše priče iz kuće“.
Ali, kako se ponašati pred borbu?
„Veče pred borbu mi smo izolovane, da javimo se svima, ali sedimo na klupi i pričamo, čuvale smo energiju, ali ja kao trener uvek moram Jovanu malo da pecnem nekom upadicom. Veče pred borbu u Tokiju sam ušla u njenu sobu, malo smo ćutale, ali sam joj onda poželela laku noć i otišla. Sutra ujutru smo odigrale partiju remija, spakovale se i krenule“, ističe Roksanda, ali Jovana ima drugačiji utisak.
„Dan pred moje takmičenje Bugarka je osvojila zlatnu medalju i ja sam morala da se trudim i kontrolišem da ne izbacim sve emocije, plakalo mi se od sreće, toliko sam bila srećna zbog nje, ali malo me je i nerviralo što je to uspela pre mene, uglavnom prvo ja osvojim pa ona. Smirile su me šetnje, pomoglo mi je to što smo kulirale na klupi, ali nisam mogla da zaspim – ne zbog mog takmičenja, nego sam toliko bila uzbuđena i srećna zbog nje... To veče me je zeznula, ali je sutra sve bilo rutinski. Tako smo vukle jedna drugu, mnogo je volim, zajedno smo odrastale i uvek imale isti cilj“.
Cilj je zlato, cilj je najviše postolje, a kada se to uradi na Olimpijskim igrama...
„Ja se u životu nisam osetila ponosnije, uradila sam sve što jedan sportista može da uradi, osvojila medalju, nosila zastavu, hajde medalja, mogla je i zastava, razmišljala sam, ali da ne preteruje... I sve se desilo, medalja, zastava, balkon... Jedva sam čekala balkon, ostali sportisti su rutinski tu stajali, ja sam se tresla od energije i imala veliku želju da se zatrčim i da skočim u tu masu i kažem to je to od mene. Bukvalno takav osećaj“, ističe Jovana.
Ali, tu nije bio kraj!
„Dan po osvajanju zlata Jovana me steže za ruku i kaže – pokidaću ih sve na Svetskom prvenstvu. Dan posle zlata na OI! To je za trenera signal da odmah krećemo da se spremamo, želele smo da izguramo sve to jer nam je lično bilo važno“, kaže Roksanda, a Jovana dodaje:
„Meni je bilo u glavi da ne izgubim nijedan meč, osetila sam to kao izazov i želela sam da izdržim i izguram...“
To je i uradila, objedinila je svetsku, evropsku i olimpijsku medalju, upisala svoje ime zlatnim slovima u istoriju srpskog i svetskog sporta i na najbolji način nam pokazala kako bi trebalo da se ponašamo u narednoj godini, ali i u životu – da ne izgubimo nijedan meč!
Miljanov korner, 31.12.2021.
Jovana Preković, Miljan Milićević i Roksanda Lazarević - Sputnik Srbija, 1920, 30.12.2021
Podkast
Jovana Preković: Tukla sam i muškarce | Miljanov korner
Srpska karatiskinja Jovana Preković - Sputnik Srbija, 1920, 07.08.2021
Olimpijske igre u Tokiju
Zlatna devojka nosi zastavu Srbije na zatvaranju Olimpijskih igara
Jovana Preković - Sputnik Srbija, 1920, 06.08.2021
Olimpijske igre u Tokiju
Jovana Preković je olimpijski šampion!
Jovana Preković - Sputnik Srbija, 1920, 26.12.2021
SPORT
Jovana i Filip su najbolji!
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala