Šobajićev podvig: Kako je veliki srpski slikar bio na korak od Ginisa

© Tanjug / TANJA VALICMiloš Šobajić
Miloš Šobajić - Sputnik Srbija, 1920, 14.12.2021
Pratite nas
Miloš Šobajić je tokom prošlog leta napravio platno 20h11 metara, sa idejom da ta najveća slika u svetu bude postavljena na fasadi neke od beogradskih zgrada. To platno ne samo da bi ušlo u Ginisovu knjigu, nego bi otvorilo i jedan novi pravac u umetnosti: makro slikarstvo, kaže reditelj Vladimir Valešinski.
Filmom Valešinskog „Miloš Šobajić 2016-2021“ , kao i izložbom „Moja žitna polja“, u Galeriji Kombank dvorane 16. decembra biće obeleženo sećanje na jednog od najvećih srpskih i svetskih slikara.

Šobajićev podvig i sećanje na njega

O petogodišnjem druženju sa slavnim slikarom, prateći ga od izložbe do izložbe, Velešinski je snimao detalje, ambijent i atmosferu. Od toga je sačinjen i dokumentarni rad trajanju od 26 minuta, zahvaljujući kome će publika u Kombank dvorani moći na poseban način da zaviri u slikarski ali i stvarni svet Miloša Šobajića.
„ Naša ideja je bila da obeležimo Milošev rođendan 23. decembra, ali s obzirom da ga više nema, odlučili smo da upriličimo sećanje na njega i to u prostoru gde je održao svoju poslednju izložbu“, kaže za Sputnjik Vladimir Valešinski.
Sećanjem na slikara kao da se još jednom potvrđuje Šobajićevo uverenje posle knjige „Mojih devet života“ da je i on kao feniks koji umire i ponovo se rađa. Za reditelj filma, to je trajna potvrda Miloševe jedinstvene umetničke ali i ljudske pojave.
„Bio je poseban čovek, umetnik sa tolikom energijom da je ostalo pomalo zagonetno odakle je sve to dolazilo, ta vrednoća, istrajavanje u radu... Stalno je radio na unapređenju svega, što se videlo na izložbama na kojima je stalno uvodio nove forme. Sve sam to u poslednjih pet godina njegovog života beležio kamerom, praveći kratke filmske zapise, crtice, hvatao njegove ideje“, objašnjava Valešinski.
Svaka Miloševa izložba, podseća on, imala je ime a prva koju je filmski ispratio bila je „Korak“.
„Na početku je „Korak“ , ta Miloševa ideja o našem koračanju na putu ka Evropi koja ima veliku simboliku. Sledi ciklus „Širom raširenih ruku“ sa velike izložbe iz Biblioteke grada na kojoj je takođe prezentovan i kratki film u kojem jedna planeta, Zemlja, leti ka Šobajiću i on se sudara s njom… Dokumentovao sam i postavku „Gušenje“ ciklus o tome „da nas guše ali nikako da nas uguše“, potom „Progon“, iz vremena kada su krenule izbeglice… Sve što se stvarno dešavalo dodirivalo ga je, podsticalo ideje. Ja sam to beležio i na velikoj izložbi u novosadskom muzeju na kojoj su bile predstavljene Šobajićeve i slike i skulpture – prezentovali smo i taj video materijal“, kaže reditelj.
Iz petogodišnjeg „praćenja“ ovog jedinstvenog umetnika Valešinski ističe svoj utisak o Milošu Šobajiću kao čoveku neviđene energije koji nikada nije mirovao, ali i o čoveku koji je neprekidno pratio zbivanja u svetu, posebno u našoj sredini. Iz tih je zbivanja i crpio teme, uvek žive i aktuelne, a glavna je bila - progonjeni čovek.
„Te teme nisu bile slučajne, budući da je Miloš bio čovek koji razmišlja i to svojim mozgom. Sve to na njegovim radovima proizvod je dešavanja i predstavlja njegovu reakciju na ta dešavanja. Stalno su mu se otvarale nove slike“, podseća Valešinski.

Kako je veliki srpski slikar bio na korak od Ginisa

Jedna od velikih ideja bila je i slika za Ginisa, veliko platno od dva ara koje je Miloš završio prošlog leta. Vladimir Valešinski bio je svedok nastajanja tog platna.
„Miloš je tokom prošlog leta uradio platno 20 h 11 metara, sa idejom da tu najveću sliku u svetu postavi u Beogradu, na nekoj od zgrada. Ja sam snimao njeno nastajanje u ateljeu na Vilinim vodama, u filmu o tome postoji zapis. Ta bi slika praktično ušla u Ginisovu knjigu, ali bi otvorila i jedan novi pravac u umetnosti: makro slikarstvo. Miloševa ideja je bila da se na zgradama umesto reklama proizvođača i proizvoda nađu naši umetnici. Zamislite da se krećete po gradu i vidite te slike, a istovremeno to su radovi koje mogu da odu u Pariz, Barselonu, bilo gde i budu izložene u ambijentu nekog grada.“
U filmu se, kaže, vidi kako je Šobajić radio na ovom platnu i na nepodnošljivo visokim temperaturama.
„Divio sam mu se, s obzirom na godine koje je već imao, divio sam se toj energiji koja nije posustajala ni na 39 stepeni celzijusa. Ne, nastavljao je da radi na patosu hale u Vilinim vodama, njegovi studenti su mu malo pomagali. Deo tog rada i ambijenta se vidi u filmu. Ta je slika završena a koliko znam završen je i ram u koji treba da bude smeštena da bi se prikačila za fasadu. Ta veličanstvena slika sad stoji i čeka da bude postavljena. Koliko mi je poznato ideja je bila da bude postavljena na fasadi trezora Narodne banke, ali videćemo da li će biti tako ili će lokacija biti promenjena. Milošu Šobajiću svakako predstoji i otvaranje muzeja u gradu Beogradu, tako da verujem da će o njemu i njegovom delu još dosta biti reči“, uveren je reditelj Valešinski.
O filmu „Miloš Šobajić 2016-2021“ koji traje 26 minuta kaže da nije biografski, već dokument o poslednjih pet godina Šobajićevog života u kojima ga je pratio od izložbe do izložbe, od Valjeva, Novog Sada, Beograda, Pančeva, sve do slikarskih kolonija u unutrašnjosti. Na pitanje ko je za njega bio Miloš Šobajić, Vladimir Valešinski odgovara:
„Miloša možete da gledate sa dve strane: kao čoveka sa dečijom dušom, toliko iskrenog, kao čoveka od kog nikada nisam čuo ništa loše o bilo kome. A sa druge strane – tu je ta radna eksplozija: kad uđe u atelje i kad se presvuče vidite kako počinju samo da sevaju boje. Kao da je otvarao neka nova vrata u sebi, u slikarstvu koja vode u nove dimenzije…“
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala