Amira Medunjanin: Nema razlike između Himza Polovine, Džonija Štulića i Nika Kejva, sve je to sevdah

© Foto : LongplayAmira Medunjanin
Amira Medunjanin - Sputnik Srbija, 1920, 07.11.2021
Pratite nas
Nema razlike između Himza Polovine i Džonija Štulića. Za mene je sve to svedah, ali na naš način. Često kažem i da je pesma Nika Kejva „Love letter“ jedna od najlepših ljubavnih pesama i ako poslušate reči, shvatićete da je Kejv zapravo otpevao jednu prekrasnu sevdalinku, kaže za Sputnjik poznata interpretatorka sevdalinki Amira Medunjanin.
„Razlike između pesama koje su ovi autori izvodili nema, ljubav je ljubav“, dodaje ona.

Bosanska Bili Holidej

U svetu je nazivaju „bosanskom Bili Holidej“, a njen način pevanja – „balkanskim fadom“.
Iako priznaje da je fado po senzibilitetu sličan sevdahu - jer pesme govore o ljubavnim temama, dominira melanholija i sve je do načina na koji ih pevač doživljava, proživljava i donosi ljudima - Amira napominje da sevdah u odnosu na fado ipak ima dužu istoriju.
„Sevdalinka je nastala pre petsto godina, dok je fado nastao početkom 19. veka i to u sasvim drugim okolnostima. Dakle, ima sličnosti i nema“, kaže u razgovoru za Sputnjik čuvena umetnica i dodaje:
„Šta se u stvari dešava i zašto je sevdalinka opstala toliko vekova, zašto je toliko posebna i zašto deluje tako na ljude, meni je i dan danas fascinacija. Nakon osamnaest godina koliko sam, u profesionalnom smislu, posvećena ovoj muzici, još uvek me određene pesme oduševe. Bez obzira na to što sam ih ponovila pedeset, sto hiljada puta, svaki put me na novi, drugačiji način zagrle. To je čarolija i ja nisam u stanju da je objasnim“, ističe ona.
Umetnica svetskog glasa koja će održati tri koncerta 12, 13. i 15. novembra u Kombank dvorani u Beogradu i 17. novembra u Smederevu, najavljuje da ovoga puta dolazi sa malo drugačijom postavkom. Ona će scenu podeliti sa Antonijem Vrbičkim na harmnici, Alilom Aksojom koji će svirati gitaru i saz, Zoranom Majstorovićem na gitari i oudu i Riadom Guzinom koji svira bas gitaru.
Prethodne dve godine bile su veliki izazov za muzičare, ali i za publiku. Kako ste vi kao autor podneli nedostatak živog kontakta sa publikom?
-Nas je pandemija dočekala po povratku iz Australije i Novog Zelanda. Iz prekrasnog Hobitona upala sam u Mordor. Inače smo krajem 2019. završili snimanje albuma „For him and her“ tako da smo prvu polovinu te grozne 2020. godine radili na postprodukciji i u tom magnovenju prošlo je vreme. Bilo je i nekih nastupa, dešavali su se i onlajn koncerti iako ja nisam ljubitelj toga. Šokantno je kad ceo svet stane.

Kad Amerikanac odsvira Tomu i Silvanu

Vaš poslednji studijski album „For him and her“ omaž je Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić. Kako od Tominih i Silvaninih pesama, koje su„evergrin“ pravite novi „evergrin“?
-Te su pesme deo naših života i dosta ljudi neguju tu vrstu muzike i za svoju dušu je slušaju. Godine slušanja na ovaj ili onaj način dovode do novih „aranžamana“. S druge strane, sjajni muzičari s kojima radim puni su ideja i uvek, kad se nađemo, nešto se lepo rodi. U tome je lepota zajedničkog muziciranja i proživljavanja svih pesama. Okosnica albuma „For him and her“ su bas i glas, a basista je mladi Amerikanac koji nikad nije čuo ni za Tomu ni za Silvanu, ali je osetio ono što je trebalo da oseti i doneo zvuk na pravi način. Sve to zavisi i od momenta i od ljudi s kojima radim. Veoma je teško rečima opisati to što nam se dešava u studiju ili bilo gde da se nađemo. Kada se rađa ideja, to je treća dimenzija, alhemija.
Sarađujete sa vrhunskim muzičarima, od Merime Ključo, Edina Karamazova, Bojana Zulfikarpašića, Nemanje Ostojića. Birate li vi njih ili oni vas?
-Nikada nisam planirala i kalkulisala s kojim bi muzičarem trebalo da radim. Naši su susreti sudbinski. Ne verujem u slučajnosti u životu. Konkretno, Hana Bejlija koji je svirao bas na poslednjem albumu – čula sam u Bostonu na jednoj svirci i pomislila - „vau“. Bila sam oduševljena načinom na koji svira i peva. Kad smo odlučili da snimamo album, poželela sam da baš njega uključim. Sve se to negde gore namesti, posloži, samo treba čitati znakove.
Kako funkcioniše vaša saradnja? Radite li po partituri ili na osećaj?
- Moram biti iskrena –ne umem da čitam note. Radim sve po uhu i po srcu, odnosno po osećaju. Izvela smo dosta koncerata s orkestrima i znalo je biti smešnih situacija, jer orkestar, naravno, svira po notama, a ja svoje umem da okrenem naopako, pa me upozoravaju da ih ispravim i da se pravim kao da ih čitam. U suštini, idemo svi srcem i po osećaju. Ne moraju partiture biti raspisane, bitno je da one partiture u srcu rade.

„Babo pjeva, a plače“

Čuvena je anegdota, kada pitaju bosansko dete, šta je to sevdalinka, a ono na to odgovara: „Ama, to je ono, kad babo pjeva, a plače!“ Postoje li pesme koje ne možete da izvedete, a da ne pustite suze?
-Ima ih dosta i sve zavisi od trenutka. Setim se nečega iz prošlosti, prijatelja koji su u teškoj situaciji i zaplačem na pesmi koja nije tužna, na kojoj ne bih očekivala da ću plakati. Ipak, na jednoj pesmi uvek pustim suzu i verujem da nisam jedina. To je „Zajdi, zajdi“.
Prošli ste kroz mnoge muzičke žanrove. Da li je lakše pevati posle Himza Polovine ili Džonija Štulića?
-Himzo Polovina je izvođač koji me je najviše fascinirao u životu. A Džoni Štulić je Džoni. Pesma „Ako znaš bilo što“ koju smo doneli na svoj način jedna je od meni najdražih pesama „Azre“. Ta numera nikada nije bila hit, ali je predivna ljubavna pesma i način na koji ju je Džoni otpevao je neprevaziđen. Naša interpretacija samo je pokušaj da se približimo onome što je „Azra“ uradila i poklonimo se njihovom radu.
Da li sebe doživljavate kao čuvara tradicije i prenosioca važnih priča i sudbina iz prošlosti?
-Svi smo mi čuvari tradicije, ne samo izvođači, već svi koji slušaju te pesme, koji ih u srcima nose. Ja sam samo privilegovana osoba da na sceni širom sveta prenosim te priče. To je ogromna odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala