Andrej Korobejnikov: Slavni zavide slavnijima, a najslavniji – mrtvima / video /

© Irene ZandellRuski pijanista Andrej Korobejnikov
Ruski pijanista Andrej Korobejnikov - Sputnik Srbija, 1920, 07.10.2021
Pratite nas
Kada je reč o slavi, sve je slično kao u Bajci o ribaru i ribici – ljudske želje nemaju granice. Veoma poznati ljudi zavide onima koji su još poznatiji, a najpoznatiji zavide slavnima koji više nisu živi. Ja se trudim da se prepustim muzici i da zaboravim na sebe – tako dobijam posao iz snova, kaže za Sputnjik ruski pijanista Andrej Korobejnikov.
Jedan od trenutno najtraženijih i najtalentovanijih pijanista na svetskoj sceni, tridesetpetogodišnji Andrej Korobejnikov, nastupa 7. oktobra u Kolarčevoj zadužbini, u okviru koncertne sezone „Stenvej end sans“. Za beogradsku publiku ruski pijanista je pripremio muzičko putovanje sačinjeno od dela Betovena, Šuberta, Rahmanjinova i Musorgskog.
„Program je objedinjen idejom slika, prizora. Zato su tu 'Slike s izložbe' Musorgskog i ono što im je najbliže – etide Rahmanjinova... Ideja šetnje koja odlikuje 'Slike s izložbe' povezana je i sa Šubertovom 'Fantazijom Vanderera', odnosno skitnice. To je priča o životu kao svojevrsnom putovanju. Najzad, želeo sam da počnem s jednom neuobičajenom, manjom kompozicijom Betovena, sonatom koja je formalno posvećena ženi kompozitorovog sponzora, kako ih danas nazivamo. Na Zapadu je obično zovu 'Za Terezu'. I zaista je posvećena Terezi fon Brunsvik, ali se u njoj oseća nekakva lična poruka“, kaže Andrej Korobejnikov u razgovoru za Sputnjik.
Govorite o putovanjima, o šetnjama. To je interesna tema u naše vreme, jer je danas veoma komplikovano putovati, ponekad čak i šetati. Vi prvi put nastupate u Beogradu, ali ste imali priliku da ga već posetite?
Bio sam ovde na proputovanju kada sam nastupao u Makedoniji. Tada sam ovde posetio jednu svoju prijateljicu, moju japansku baku Kikošimo Kazuko, koja govori esperanto. Preko tog jezika smo se i upoznali, ona je izvrstan esperantista. Doputovali smo u Beograd, prošetali smo gradom, potom smo otputovali u Banjaluku, u Zagreb, tako da sam proputovao Balkan bez koncerata. Beograd mi je interesantan upravo zbog toga što prepoznajem grad, ali nikada nisam nastupao ovde. I drago mi je što imam koncert ovde.
Da, beogradska publika je veoma srdačna. Spomenuli ste esperanto, zanimljivo je čuti kako ste se zainteresovali za taj jezik, šta Vas je navelo da ga učite?
Rektor mog fakulteta Genadij Mihajlovič Šilov bio je esperantista i vodio je kurs esperanta kao jedan od pomoćnih predmeta. Taj kurs je trajao 10 dana, tokom kojih sam zaista naučio da govorim i da izražavam svoje misli na tom jeziku. Esperanto se zaista može veoma brzo naučiti, konstruisan je kao nekakva igra. Postoje određena pravila i ako su ti iz drugih jezika makar malo poznati razni korenovi reči, uz korišćenje određenih sufiksa i prefiksa, možeš da izraziš svoje misli. To mi je prvobitno bila neka vrsta zabave, a zatim sam dobio poziv da dođem na svetski kongres esperantista koji se svake godine održava u drugom gradu. Tada sam imao 15 godina, a kongres se održavao u Zagrebu. Skupilo se 2.000 ljudi iz celog sveta. Tu su i nobelovci, i domaćice, i komunisti i kapitalisti... Hoću da kažem da ima pokušaja da se politizuje esperanto, ali je to, hvala bogu, nemoguće, jer je to izvanredan jezik, veoma jednostavan, koji zaista probija psihološki zid i omogućava čoveku da progovori na njemu. Jedino je na planu poezije suviše jednoobrazan, jer je akcenat uvek na pretposlednjem slogu, pa je poezija manje živopisna i lepa nego u drugim jezicima. U svemu ostalom to je izuzetan jezik.
Čini mi se, kada govorite o izučavanju esperanta, da je intelektualna bliskost muzike i jezika jasna. Kakva je veza Pravnog fakulteta, koji ste takođe završili, i muzičkog obrazovanja koje ste stekli?
Tu mnogo veze, naravno, nema, mada su i Stravinski i Čajkovski pohađali Pravni fakultet... Tako je prosto ispalo. Želeo sam da branim ljudska prava... Ipak, uprkos tome što već godinama nisam u mogućnosti da se bavim pravnom strukom, stečeno znanje se ne gubi.
Koliko se ta vrsta znanja odražava na Vas kao muzičara?
Ja se trudim da sviram maksimalno stihijski i u muzici su mi najinteresantniji duhovni nivoi i stanja kojima želim da se prepustim. Ipak, mnogi kritičari i drugi slušaoci kažu da je moje sviranje mnogo intelektualno. Čini mi se da je to prosto automatizam, zahvaljujući pravničkom obrazovanju. Ja ne tražim nikakvu racionalnu pozadinu namerno, ali očigledno ona sama postoji, jer mi je polovina mozga odnegovana na tome. Moj intelekt se razvijao, pored ostalog, kroz kurs rimskog prava, koji predstavlja jedan izuzetan sistem – racionalan i čvrst.
Kako posmatrate svoju muzičku karijeru, da li je taj put ka muzičkim visinama bio težak za Vas?
Čini mi se da se kod mene uvek sve razvijalo postepeno, od jednog dostignuća ka drugom, bez nekih jakih preokreta. Zadovoljan sam, jer sam sve zaradio svojim sviranjem. Naravno, zahvalan sam učiteljima i majci koja me je gurala da se time bavim, jer s 12 ili 13 godina obično želiš da trčiš i da igraš fudbal, a ne da sviraš. Kada je reč o slavi, sve je slično kao u Bajci o ribaru i ribici – ljudske želje nemaju granice. Veoma poznati ljudi zavide onima koji su još poznatiji, a oni koji su još poznatiji, koji nemaju žive konkurente, oni zavide onima koji više nisu tu. Ako ideš takvim putem, onda nema kraja, uvek ćeš gledati ko je slavniji od tebe. A ako se apsolutno predaš muzici i zaboraviš na sebe, na svoje ime, onda je osećaj odličan, jer onda možeš da sanjaš. Ja se često šalim da je moja profesija muzički turizam, jer volim da posećujem razne zemlje, da vidim kako ljudi žive, da upoznajem različite kulture, razne akcente, ljude koji različito misle i govore. I uglavnom ne moram ništa da plaćam, sviram svoju omiljenu muziku. Jasno je da to nije lako, mora se mnogo raditi, biti u formi, ali ipak se bavim omiljenim poslom, živim od toga i još dobijam i pozitivne reakcije od slušalaca. Sve u svemu, to je zaista posao iz snova!
Proučavali ste ljudska prava, ima li danas dovoljno slobode, razumemo li uopšte taj pojam? I ne pitam Vas to samo imajući u vidu pandemiju, nego i digitalnu stvarnost u koju tonemo.
Što se tiče digitalne realnosti, čini mi se da savremeno pravo ne ide u korak sa stvarnošću i da se sve elementarno zaobilazi, kako u građanskom, tako i u krivičnom pravu. To važi i za oblast autorskog prava kojim sam se bavio, jer svi ti kolektivi i udruženja koja prikupljaju novac, pa ih raspoređuju umetnicima, pripadaju prošlom veku, potrebna su neka drugačija, nova rešenja. Čitav svet je došao do potpunog obezvređivanja, koje bih ja nazvao „dikensizacijom“ - kao što Dikens opisuje pravničke procese poigravajući se rečima iz pravnih normi i pretvarajući crno u belo i belo u crno. Tom umetnošću su danas ovladali svi. Sada u međunarodnoj politici nema više diskusija, jer svako ispoljava svoje majstorstvo u izražavanju, svakom pravniku je jasno da se sve može predstaviti na više načina.
Sve to ide i dalje, kada je reč o pandemiji, jasno je da je ona postavila pred svetske vlade velika pitanja - kako reagovati. Većina zemalja je postupila protiv svojih ustava, ako imamo u vidu slovo zakona, odnosno pravdu. Čini mi se da ćemo tek za nekoliko godina saznati da li je Švedska postupila ispravno minimalno ograničavajući svoje građane. Kada imaš posla s takvim novim virusom, jasno je da ne vredi ni kada si stručnjak. Nikakvi eksperti nikakvim vladama ne mogu da daju jednoznačne savete, jer ništa nije jasno. Ipak, čini mi se da nikako, da sam na toj poziciji, ne bih propustio jednu odluku koju su propustile mnoge vlade – najvažniji je imunitet! Ja sam se razboleo upravo onda kada sam prestao da se bavim fizičkom kulturom, fitnesom, to je bio period u kojem sam malo spavao... Momentalno sam se razboleo. Pre toga sam se susretao s ljudima koji su bili zaraženi, čak su neki od njih i umrli, a ja ništa nisam osećao i nisam se razbolevao. Zbog toga mi je veoma žao što su napori svih vlada ujedinjeni ka zabrani kontakata i formalnostima poput obaveznog nošenja maski, a zapravo je glavno zdravlje svakog čoveka. I možda zaista zdravstvena zaštita, umesto što pokušava da zapuši rupe na brodu koji tone, treba da se okrene na drugu stranu, pre svega na razvoj ljudskog tela, na njegovo jačanje, a tada će sama priroda pružiti otpor mnogim stvarima.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala