Perina rabona: Svi putevi vode u Rim!

© AP Photo / Justin TallisItalija
Italija - Sputnik Srbija, 1920, 10.07.2021
Pratite nas
Beograd opet gori… Čitavog života se trudim da nađem svoje mesto pod Suncem, ali više ne mogu da izdržim. Treba mi hladovina, očajnički mi treba hladovina. Da u miru osvežim misli i utiske pred veliko finale Evropskog prvenstva i malo finale moje kolumne. Italija, Engleska i ja.
Perina rabona kao početni udarac u kolevci fudbala. Čast mi je da zaljuljam „Vembli“!
Navijači Engleske - Sputnik Srbija, 1920, 10.07.2021
UEFA ekspresno kaznila Engleze
Sedim sa društvom i ubijamo neizdrž. Okupili se ortaci da izleče dosadu i prekrate vreme do spasonosne večeri. Po ovoj vrućini nama svane tek kad padne mrak.
Gospodin Celzijus baš nema milosti, ali ne damo se… Ada Ciganlija, tvrde klupe i drveni sto. Na sredini pomalo izanđali špil karata, koji već godinama mešamo iz ruke u ruku.
Petorica sezonskih pokeraša, u igri bez uloga. Dobitak je da prođe vreme do nedelje, kada će početi prava igra velikih majstora fudbala i to na travnatoj čoji najslavnijeg stadiona na svetu.
Pre toga, naša uvertira. Ja sečem, Peca deli…
Tri po tri, pa još malo… Svako od nas ljubomorno krije karte i mašta da već u prvoj ruci dobije iste štihove, ili bar boje. U sebi se mislim: „daj odmah sva četiri asa, pa da vidim ima li ko jači“.
U tom trenutku stiže mi poruka na Viber od Unje - mog uzora, mentora, čoveka koji ima fudbal u malom prstu. Dve slike u jednoj objavi: Stručni štab Italije stoji mirno dok se intonira himna. Roberto Manćini, Gabriele Oriali, Alberigo Evani i Đanluka Vijali - od prekjuče. A ispod, njihove mlađe glave iz igračkih dana azura, sa Paninijevih sličica iz osamdesetih i devedesetih. Legende ne odlaze, samo menjaju mesta…
Još igraju za Italiju!
(Roberto Manćini - 36 utakmica za Italiju; Gabriele Oriali - 28; Alberiko Evani - 15; Đanluka Vijali - 59 utakmica za „azure“). Manćini i Vijali su igrali zajedno na Svetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, a drugovali su i terorisali rivale u dresu Sampdorije od 84' do 92', posle je Vijali otišao u Juventus, ali to je neka druga priča...
​Vraćam pogled u složene karte i vidim da i nisam neki štih. Bezobrazno blefiram i ne menjam, jer imam šta da bacim na talon… Ekipa me gleda sumnjičavo, vuku nove karte i čekaju da se otvore. Uki prvi - dva para, Sale Čarapić - triling žandara, Boki odustaje. Peca već slavi…
„Paceri, triling kraljeva i još pride - par dama u pratnji. Ful!“
Samo se ja čekam. Spuštam karte, ali ih ne otvaram. Uzimam telefon, otvaram sliku da je svi vide:
„E, pa momci, slabi ste… Četiri asa: Manćini, Evani, Oriali i Vijali.
Tajac, pa ovacije!
Moja igra je završena. Sad se mislima selim u London.
​I tamo ću biti kibicer koji frenetično navija za četiri asa. I za malu „dvojku“, sjajnog Frederika Kjeze, čiji je otac Enriko komotno mogao da stane uz Manćinija, Evanija, Oriajlija i Vijalija. Zajedno pišu istoriju italijanskog reprezentativnog fudbala, nekada kao igrači, sada kao treneri. Kakvo je to fudbalsko blago - neprocenjivo! I zato, svaka čast Englezima, ali ja nastavljam da se uzdam u fudbalski poker četiri italijanska asa.  
Sorry, matori za: Football coming home!
Forza, ragazzi za: Football coming to Rome!
► Sputnjik sport – Miljanov korner: Kako preživeti autogol?
► Perina rabona: Opelo za „grupu smrti“
► Stepijeva kontra: San o 1992. godini
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala