Zaboravljeni genocid: Zašto je Medlin Olbrajt pravo lice Zapada? /video/

© REUTERS / Zohra BensemraAfrika
Afrika - Sputnik Srbija, 1920, 04.06.2021
Pratite nas
Nemačka i Francuska bi da im se poveruje da su odjednom, a istovremeno, osetile grižu savesti zbog svojih postupaka u Africi, pa se sada izvinjavaju iskreno. Ili se iza toga, ipak, krije izvesna računica? Tek, svojim izvinjenjem zbog kršenja ljudskih prava podsetili su nas da su najveći prekršitelji tuđih prava baš oni koji o pravima najglasnije pričaju.
I, povrh toga, da su uglavnom svi takvi okupljeni u NATO-u.

Preteča Holokausta

Nemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas, elem, priznao je prošlog petka da su zločini koje su nemački vojnici počinili na tlu Namibije između 1904. i 1908, „posmatrani iz današnje perspektive“, „predstavljali genocid“. „U svetlu istorijske i moralne odgovornosti Nemačke, od Namibije i potomaka žrtava zatražićemo oproštaj“, poručio je Mas.
A „Njujork tajms“ će ovim povodom podsetiti da je to bio „prvi genocid u 20. veku, ’zaboravljeni genocid‘ i genocid koji je bio preteča Holokausta“, u kome su Nemci ubili skoro sto hiljada pripadnika dve etničke grupe, Herero i Nama — oko 80 odsto ukupne populacije naroda Herero i 50 odsto Nama.
Dok je samo nekoliko sati pre javnog pokajanja Hajka Masa predsednik Francuske Emanuel Makron u Kigaliju poručio da njegova zemlja „ima dužnost da se suoči sa istorijom i prizna svoj deo odgovornosti za patnje koje je narodu Ruande nanela time što je ćutala predugo“. Makron se, napominje „Fajnenšel tajms“, „uzdržao od formalnog izvinjenja, naglasivši da ’Francuska nije bila saučesnik‘. Ali jeste rekao da je Francuska ignorisala glasove onih koji su upozoravali da predstoji genocid“ u Ruandi devedesetih godina prošlog veka.
Nasuprot tome, dodaje ovaj list, „izveštaj koji je sastavila sama Ruanda“ — 592 stranice dokumenata o umešanosti Francuske u zločine u ovoj zemlji — „navodi da su ’francuski zvaničnici naoružavali, savetovali, obučavali, opremali i štitili‘ (...) vladu Hutu ekstremista iz tog vremena“, koja je počinila genocid nad Tutsima.

Interesi umesto pokajanja

U svakom slučaju, u znak kajanja za svoj zločin, nemačka vlada ponudila je Namibiji pomoć u vrednosti od preko milijardu evra. Doduše, ne odjednom, već razvučeno na period od čak 30 godina i pride uz Masovu napomenu da nije reč o reparacijama te da „legalni zahtevi za kompenzacijom ne mogu da budu izvedeni iz ovoga“.
No nije ova škrtost sakrivena iza prividne velikodušnosti i jedini znak upozorenja da ovim izlivima zakasnelog pokajanja ne treba pripisivati iskrenost kao motiv. Portal „Politiko“, naime, otkriva da je zapravo reč o „nastojanju Evrope da resetuje odnose s ključnim partnerima u Africi... Pariz je već duže vreme zabrinut zbog smanjivanja svog uticaja... A nemačko priznanje krivice dolazi u trenutku u kome Berlin nastoji da proširi svoju ulogu u Podsaharskoj Africi. Osećanju hitnosti dodatno doprinosi bitka za uticaj s drugim velikim silama. Tokom poslednjih godina Rusija je načinila značajan prodor u zemlje kojima su dugo dominirale bivše evropske kolonijalne sile, a naročito se ističe i Kina svojim pozajmicama afričkim nacijama: Peking je čak sagradio sjajno novo sedište Afričke unije u Adis Abebi.“

Internati i grobnice

A slučaj je tako udesio da, dok se ponovo otkriva odgovornost evropskih sila za zločine na tlu Afrike, jeziva otkrića stižu i sa druge strane Atlantika. Pa tako „Njujork tajms“ baš ovih dana piše o otkriću masovne grobnice više stotina indijanske dece ispod jedne škole u Britanskoj Kolumbiji; sistem internata u kojima su živela — i u tajnosti umirala — ova deca urođenika, nasilno oduzeta od roditelja zarad prevaspitavanja, potrajao je, inače, sve do pre četvrt veka, a kanadska Nacionalna komisija za istinu i pomirenje označila ga je kao „kulturni genocid“.
Što izaziva podsećanje i na druga slična dostignuća naših NATO partnera. Od istrebljenja Indijanaca i trgovine crnim robovima u Americi, do smrti od gladi desetina miliona stanovnika Indije tokom vladavine Britanske imperije; od više miliona mrtvih stanovnika Konga tokom nekoliko decenija belgijske vladavine do golgote Jermena u Turskoj. O tragičnom stradanju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj da i ne govorimo.

Šta se krije iza toga?

Da li su se članice NATO-a jasno odrekle svoje zločinačke prošlosti? Čemu zapravo služe njihova zakasnela izvinjenja? I zašto na tuđem poštovanju ljudskih prava danas najviše insistiraju upravo oni koji su ih najbrutalnije kršili?
Ovo su pitanja o kojima su u „Novom Sputnjik poretku“ govorili istoričar Miloš Ković i politikolog Aleksandar Pavić.
„Izvinjenjima država Zapada, jednostavno, ne treba verovati“, uveren je Aleksandar Pavić. „Zapad je zbog svog dosadašnjeg postupanja izgubio sav kredibilitet i zato uvek treba da se postavi pitanje — šta se krije iza toga? U slučaju francuskog i nemačkog izvinjenja narodima Ruande i Namibije, kao što može da se vidi, iza izvinjenja stoji strah od gubljenja sopstvenog uticaja i rasta uticaja rivala, a ne iskrena želja za pokajanjem.“
Nimalo iznenađujuće, jer, napominje Miloš Ković, „ipak je istorija države koja se stavila u ulogu svetskog moralnog arbitra započela genocidom. I to, verovatno, najstrašnijim genocidom u istoriji čovečanstva“. Te upravo iz tog razloga, ocenjuje Ković, „nije istorijska anomalija, već zakonomernost, što su se države s užasnim mrljama iz svoje prošlosti našle okupljene u organizaciji kao što je NATO“.
„A ko je još činio zločine poput onih koje su počinile zapadne sile? Njihov glavni saveznik u Aziji — Japan,“ skreće pažnju Aleksandar Pavić.

Suočavanje s prošlošću

„Neke zemlje“, ukazuje Miloš Ković, „pokušavaju da izađu na kraj sa svojom prošlošću, kao što je to Nemačka morala da učini 1945. godine. Amerikanci i Englezi, međutim, to nisu učinili nikada. Naprotiv, svoje su zločine nastojali da opravdaju moralnim razlozima, smatrajući sebe izabranima i da se zbog toga na njih ne odnose pravila koja se odnose na ostatak čovečanstva. A činjenicu da za svoje zločine nisu kažnjeni, shvataju kao dokaz da je istorija, ili Bog, na njihovoj strani“.
Ili se iza svega krio puki interes. U tekstu posvećenom odbijanju Holandije da se suoči sa svojom krvavom istorijom, magazin „Forin polisi“ piše o slučaju Indonezije u kojoj su, samo tokom rata za sticanje nezavisnosti, holandski vojnici ubili preko 150 hiljada civila: „Kolonizacija Indonezije, motivisana holandskim ekonomskim interesima, opisivana je kao ’civilizatorska misija‘, što je počivalo na ideji da su Indonežani primitivni i nazadni i da će ih Holanđani, kao Evropljani, civilizovati i modernizovati. Vladari koji su obećavali takozvanu civilizaciju, zapravo su doneli okrutnost ogromnih razmera. Tokom kolonijalne vladavine, holandske snage redovno su činile zločine, a indonežanski civili bili su mučeni, silovani i ubijani.“
„Upravo je njihova takozvana civilizatorska misija i dovela do svih ovih zločina i genocida. A ceo naš problem s njima i sastoji se u tome što se oni ne odriču težnje da sude drugima, iako sami nose neuporedivo veću istorijsku krivicu i odgovornost. Pa su tako formulisali i doktrinu odgovornosti za zaštitu, gde se oni pojavljuju kao tobožnji branioci ljudskih prava širom sveta, a zapravo tu doktrinu koriste kao opravdanje za svoje imperijalne intervencije širom sveta, od naše zemlje do Libije i Sirije.“

Istorijski kontinuitet

Ovaj krvavi trag samozvanih zaštitnika ljudskih prava vodi do (ne)očekivanih otkrića.
Adolf Hitler se, podseća Miloš Ković, „divio ’dostignućima‘ Britanaca u Indiji, a svoje uzore nije pronalazio na Istoku ili u boljševizmu, već upravo u zapadnom liberalizmu. Stoga je i razumljivo što nailazimo na kontinuitete kakvi postoje između Hitlerovog Vermahta i NATO-a“.
A oni su brojniji nego što je pristojno; od Adolfa Hojzingera, načelnika Generalštaba Hitlerovog Vermahta, koji će postati predsedavajući NATO Vojnog komiteta u kome su okupljeni načelnici generalštabova svih NATO članica, do generala Hansa Špajdela, Eriha fon Manštajma, Johanesa Štajnhofa, Johana fon Kilmanzega, Ernsta Fabera... koji su posle Drugog svetskog rata zauzeli važne funkcije u NATO-u.
„A da i ne govorimo o takozvanim pacovskim kanalima kojima su, uz pomoć Vatikana, britanska i američka obaveštajna služba spašavale nacističke i ustaške zločince“, opominje Miloš Ković, koji objašnjava: „Svoj ekspanzionizam Zapad je nekada pravdao religijskim razlozima, pa civilizatorskim i rasnim, odnosno rasističkim, da bi se sada zaklanjao iza takozvanih liberalnih vrednosti. Ali suština sve vreme ostaje ista.“
„I tako je i dan-danas. Uostalom, setite se da je Medlin Olbrajt rekla da je smrt pola miliona dece u Iraku bila vredna ostvarenja američkih ciljeva i da joj niko zbog toga ni reč prigovora nije uputio... Ona je pravo lice Zapada. Najzad, ko je jedini upotrebio nuklearno oružje — iako to čak i nije bilo potrebno za ostvarenje ratnih ciljeva. To su razlozi zbog kojih oni nemaju baš nikakvo moralno pravo da bilo kome drže lekcije, kao što čine“, naglašava Aleksandar Pavić.
„Pobedom u Hladnom ratu Zapad je uspostavio monopol nad istinom i u skladu sa svojim interesima određuje šta je genocid, a šta nije. Oni određuju koje su žrtve vredne, a koje bezvredne i time sprovode svoje namere. I upravo zato nam je neophodno buđenje iz te matrice koja nam je nametnuta. A to ćemo učiniti tako što ćemo gledati dela, a ne reči i propagandu kojima nas zasipaju“, zaključuje Miloš Ković.
Pročitajte još:
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala