Čovek se „uspavao“ – priroda se „probudila“: Godina korone imala je i svoju pozitivnu stranu

CC0 / piksabej / Priroda
Priroda - Sputnik Srbija, 1920, 04.05.2021
Pratite nas
Pandemija korona virusa već godinu dana parališe redovne ljudske aktivnosti. Čovek se „uspavao“, a za to vreme priroda je dobila priliku da se „probudi“. Tokom karantina, životna sredina se delimično oporavila od štetnog uticaja čoveka, ali samo na kratko. Put do adekvatnog ophođenja prema prirodi još je dug i trnovit, kako za svet, tako i za Srbiju.
Nedugo posle početka pandemije, pre oko godinu dana, kada je širom sveta uveden karantin i čovek zatvoren u svoj dom, a rečni i drumski saobraćaj svedeni na minimum, iz sveta su se pojavile slike i snimci životinja koje šetaju ulicama i plivaju rekama svetskih gradova.
Spekulisalo se tada o tome da li se priroda „probudila“ onda kada je čovek „zaspao“ i da li je to samo privremeno, jer će se ljudi, po završetku pandemije, ponovo vratiti redovnim aktivnostima i „potisnuti“ prirodu.

Pandemija oporavila prirodu

Godinu dana kasnije, ispostavilo se da se priroda zaista oporavila, ali samo delimično i na kratko. Novinar i autor emisije „Čekajući vetar“ Radio Beograda 2 Aleksandra Vukićević kaže da su se životinje pojavile u „uspavanim“ gradovima pre svega zato što je čovek uništio njihova staništa i da bi se priroda dodatno „razbudila“ da je dobila još vremena bez čovečjeg uticaja.
Ona predočava da se, tokom pandemije, vazduh širom sveta pročistio, pogotovo u industrijski najrazvijenijim i najzagađenijim zemljama. Pojedini izveštaji pokazali su da je u toku prošle godine vazduh u Kini postao čistiji za 40 odsto, dok se u Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama pročistio za od 20 do 38 odsto.
„Kažu da je u Vuhanu bila dramatična promena u odnosu na godinu dana ranije, da je vazduh bio drastično čistiji. S jedne strane, vazduh se malo sredio u razvijenim zemljama, jer je sve što se tiče fosilnih goriva i rada industrije uopšte stalo. S druge strane, u siromašnim zemljama, koje jedino još imaju prirodne resurse, a nemaju razvijenu industriju, ljudi su ostajali bez posla. Pandemija je zaustavila sve. Bilo je još više napada na prirodne resurse nego što ih je bilo u normalnim okolnostima“, ističe Aleksandra Vukićević.
CC0 / pixabay / Zagađen vazduh
Zagađen vazduh - Sputnik Srbija, 1920, 13.07.2021
Zagađen vazduh
Vazduh se u pojedinim zemljama pročistio i do 40 odsto

Autodestruktivan uticaj čoveka

Aleksandra Vukićević napominje da je poboljšanje nastalo tokom pandemije dokazalo da se čovek prema prirodi ophodi na izuzetno loš način, što se neće odraziti na planetu, već upravo na – samog čoveka.
„Negativan uticaj čoveka na prirodu je ogroman, a pritom nije na planetu Zemlju. Planeta može da izdrži. Jedini koji su u teškoj opasnosti smo mi, ljudi, i životinje i biljke. Kada bi ljudi sada iz nekog razloga nestali odavde, planeta bi se vrlo brzo ponovo vratila u svoj prirodni sistem i vrlo dobro bi funkcionisala“, predočava Aleksandra Vukićević.
Docent dr Sunčica Vještica, prodekan za nauku Fakulteta za primenjenu ekologiju „Futura“, slaže se da se priroda delimično oporavila za vreme pandemije i podseća da su migracije stanovništva iz sela u gradove, koje su se dešavale proteklih decenija, dovele do odumiranja ruralnih sredina, što je izazvalo disbalans u čitavom živom svetu.
„U velikom gradu imate velike koncentracije zagađenja i nemogućnost da se ljudi sociološki ostvare i dolazi do disbalansa, ne samo u našim životima, nego i u saglasju s ostalim živim svetom, poput životinja i biljaka. Nažalost, promenjen je lanac ishrane, biološki koncept, ekosistem... U lancu ishrane ima mesta za svakoga, a u ovom trenutku, bilo koje zagađenje dovodi do odumiranja pojedinih vrsta. Imamo raznorazne migracije biljnog i životinjskog sveta i narušavanje njihovog lanca ishrane“, napominje Sunčica Vještica.
Ipak, ona smatra da je čovek u poslednjih 20 godina, a u razvijenijim zemljama i duže, počeo da vodi više računa o životnoj sredini i da ga je pandemija podsetila da nije jači od prirodnih sila.
„Ljudska populacija je ta koja menja ugao gledanja, koncept. Valjda je u prirodnom razvoju planete došlo vreme da se vratimo onome iskonskom, što je u našoj biti, a to su prirodni zakoni. Bez toga nema opstanka. Ne mogu da kažem da smo 100 odsto ispravni, ali smo ’zajahali‘ pozitivan trend, dobar talas, koji uvažava brigu o svemu što nas okružuje. Danas nije moguće dobiti nijednu saglasnost, pozitivno mišljenje, dozvolu za bilo kakvu aktivnost ukoliko u svom pripremnom folderu nemate obrađene uticaje na zaštićena prirodna dobra, biljni i životinjski svet, spomenike kulture, rečne vodotokove, prirodne resurse... Osim ako je reč o protivzakonitim radnjama“, predočava Sunčica Vještica.
Loše ophođenje čoveka prema prirodi imaće posledice – po njega samog

Zaštita životne sredine u Srbiji

Sunčica Vještica tvrdi da se u protekle dve decenije ophođenje prema životnoj sredini u Srbiji drastično poboljšalo, zbog toga što je, kako kaže, ono kao tema danas sastavni deo života, dok se o tome ranije nije ni pričalo.
„Postoji ekološka mreža, koja je sastavljena od donosioca odluka i politika, preko infrastrukturnih sektora koji to moraju da sprovedu do poštovaoca tih odluka. Nemojte da zaboravite, Srbija je ’ruža vetrova‘. Sve nas dotiče. Imali smo ratove, pritiske druge vrste, raznorazna neprijateljska delovanja u okruženju i mi se, koliko god možemo, ponašamo odgovorno“, ocenjuje Sunčica Vještica.
S druge strane, Aleksandra Vukićević smatra da je odnos čoveka prema životnoj sredini u Srbiji postao veoma loš posle devedesetih, iako je naša zemlja potpisnica mnogih sporazuma o njenoj zaštiti:
„Nas su učili da smo zemlja bogata vodom, površinskim vodama, podzemnim... To nije tačno, pogotovo kad se merimo sa zemljama iz regiona. Imamo manje i od Crne Gore i od BiH. Nemamo površinske, planinske vode, jake, brze, velike bogate. Morali bismo da štetimo, a mi ne samo da to ne radimo, nego se ponašamo vrlo bahato kada je u pitanju vodni resurs i mogli bismo da budemo u velikom problemu za kratko vreme. Jako loše se odnosimo prema zelenim površinama. Prema nekim ciljevima koje smo postavili u strategiji, do 2020. trebalo je da imamo oko 10 odsto zaštićenih površina u Srbiji. Mi nismo dobacili ni do sedam odsto. Ministarstvo za rudarstvo i energetiku neće da učestvuje u dodatnom štićenju područja, čak hoće da smanje procenat područja pod zaštitom, gde ima rude“.
Da bi se sačuvala životna sredina u Srbiji, prema rečima Aleksadre Vukićević, potrebni su predanije poštovanje i strožije sprovođenje zakona i veća autonomnost lokalnih samouprava u odlučivanju.
Saznajte: Da li će nas zakoni učiniti odgovornim prema prirodi
Pročitajte još:
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala