Kina šalje signale Vašingtonu : Šta su uslovi za restart odnosa

© AP Photo / Andrew HarnikDeca mašu zastavama prilikom Trampove turneje po Aziji
Deca mašu zastavama prilikom Trampove turneje po Aziji - Sputnik Srbija, 1920, 06.02.2021
Pratite nas
Peking je preduzeo diplomatsku akciju u sferi od čijeg stanja zavisi celokupna situacija u svetu u narednim decenijama: predložio je Sjedinjenim Državama da vrate odnose u normalu. 

Kina igra po svim pravilima međunarodne diplomatije, pažljivo odmeravajući sve detalje. Jang Đeči, član politbiroa vladajuće stranke i šef kancelarije za međunarodne poslove Centralnog komiteta stranke održao je zanimljiv govor. Jang nije ministar spoljnih poslova, već šef ministra Vanga Jia. Ali, s druge strane, Jang se obratio Nacionalnom komitetu za američko-kineske odnose, u kojem se pojavljuju i stranci (na primer, Henri Kisindžer). Odnosno, reč je o ne sasvim zvaničnom, ali vrlo ozbiljnom pozivu, doslovno: „da se vratimo na tok razumnih i održivih odnosa“. Otprilike u vreme demokrate Baraka Obame, čiji je potpredsednik bio  trenutni predsednik Džo Bajden

Poduži spisak uslova za restart odnosa 

Šta tačno treba učiniti da bi se ovo postiglo: spisak je zapravo poduži, mada je sasvim u skladu sa spiskom akcija prethodne administracije, koje bi jednostavno trebalo da budu poništene. Za početak — „Kinu treba videti onakvom kakva jeste“. Odnosno, SAD treba da prestanu da Kinu prikazuje kao komunističku diktaturu koja ugrožava svoj i druge narode, i da  počnu da govore istinu o toj zemlji. 

Dalje, treba prestati da se „gleda na Kinu kao na glavnog strateškog konkurenta, čak i kao na neprijatelja“, jer je prethodna administracija ovde „istorijski, fundamentalno i strateški pogrešila“. 

Preciznije rečeno, Amerika ne bi trebalo da politizuje trgovinu, da ne sprečava civilna društva da vode dijalog, to jest, treba da prestane sa praćenjem kineskih studenata u SAD i da ponovo otvori kulturna predstavništva (institute Konfucija). Takođe da prestane da se meša u pitanja Tajvana, Hongkonga, Tibeta i Sinkjanga. 

Ovo nije kompletna lista preduslova za ponovno pokretanje sistema, ali ona ima neke posebne karakteristike. Prvo, umesto Kine, ovde je lako umetnuti Rusiju, menjajući neke specifičnosti. I drugo, zaista bez ukidanja svih ovih i mnogih drugih „inicijativa“ Trampove administracije normalni američki odnosi sa Pekingom (ili Moskvom) su nemogući. Istovremeno, Sjedinjene Države nemaju šanse da odgovore sopstvenom listom tvrdnji jer ni Kina ni Rusija nisu podvrgavale odnose sa SAD takvim pritiscima kao što je to Amerika činila prema njima, pa i za vreme Obame. Odnosno, ponovno pokretanje sistema, povratak u normalu ne može biti dvosmerna akcija. Čak i ako neko zaista želi da ga prikaže takvim. Jedna strana je započinjala svađu, dok druga nije učinila apsolutno ništa da dođe do toga. 

Kineski komentari na Jangov govor su prilično mračni. Od „Vašington je taj koji bi trebalo da napravi prvi korak ka pomirenju“ do „u Vašingtonu je uspostavljen konsenzus da treba nastaviti sa starom politikom“. Misli se na dvostranački konsenzus koji je danas jedinstven slučaj. 

Obračun sa Pekingom i Moskvom štetan za Ameriku 

Novi državni sekretar Entoni Blinken je već nazvao Kinu „najznačajnijim izazovom“ za svoju zemlju, kao i činjenicu da se na ključna diplomatska mesta postavljaju osobe koje su neprijatne za Peking. Ali moguće je reći i na drugi način: nema glasova koji bi otvoreno i direktno priznali da je obračun sa Pekingom ili Moskvom bio greška koja je naštetila pre svega samoj Americi. 

Ovde treba podsetiti da se tokom četiri godine vladavine republikanaca pojavilo nekoliko članaka o spoljnoj politici demokrata, koje su napisali ili potpisali svi ključni igrači, počev od Džoa Bajdena. A jedina nezaboravna misao u njima je da sučeljavanje sa ovim ili mnogim drugim državama treba da se izvede zajedno sa saveznicima. Donald Tramp nije to pokušao da uradi, i na tome se opekao. 

Kao rezultat, opšta situacija za Sjedinjene Države je sledeća: zemlja se nalazi u najstrašnijoj unutrašnjoj krizi od ‘60-ih godina 19. veka, odnosno od građanskog rata. Do čega će dovesti pokušaj demokrata da prošire totalni teror protiv polovine stanovništva zemlje, koja se gotovo ni u čemu ne slaže sa drugom polovinom — nepoznato je, a glavni faktor ovde je privremen: u idealnom slučaju, biće potrebno deset godina za oporavak društva i političkog sistema? Ili dvadeset? Štaviše, još uvek je teško zamisliti kakav će biti ekonomski oporavak nakon „virusne“ krize, a ne zaboravimo ni na ekonomiju saveznika SAD. Nejasno je ko će vladati Amerikom i drugim zemljama za godinu ili dve i više, mada postoje sumnje da se trenutna elita neće održati na vrhu. 

I u ovoj situaciji se čuju samo glasovi onih koji i dalje tvrde da je neophodno vratiti se na „pravu“ (po stilu i sadržaju) američku spoljnu politiku pre četiri godine, ili na onu iz ‘90-ih prošlog veka. Ili na istu neuspelu politiku od, na primer, prošle godine. Odnosno, stiče se osećaj da sa današnjom Amerikom nema o čemu da se razgovara i nema sa kim. Maksimum koji se od njih sada može očekivati je imitacija upravo te „prave“ američke spoljne politike (zastrašujuće i arogantne) koja ima istinski cilj da ne dozvoli nikome da odgrize komad mesa ranjene životinje.

Ko plaši Ruse „prevarom Kineza“ 

I na kraju, nekoliko reči o turobnoj strašnoj priči koja se uporno baca u rusku masovnu svest, a odnosi se na to da će ruski veliki prijatelj Kina svakog trenuta prodati Rusiju i ponovo se sprijateljiti sa Amerikancima. Peking navodno ima dugogodišnje veze sa demokratskim timom i to je jedino o čemu je Tramp i govorio, dajući aktuelnom predsedniku nadimak pekinški Džo. Inače i u Kini su se često iznosila takva mišljenja. Barem takvo da gore nego za vreme Trampa ne može biti. Javnost koja nas je plašila „prevarom Kineza“, istovremeno je tradicionalno sugerisala: prevarite ih vi, sprijateljite se sa Zapadom, za šta bi trebalo da... – a ovde sledi dugačka lista saveta za potpunu promenu kursa. 

Za sada vidimo potpunu nesposobnost Amerike da shvati može li se vratiti u normalne odnose sa Pekingom ili Moskvom, zajedno ili pojedinačno. Ali setimo se kako je bilo, na primer, za vreme Obame, kada je između Kine i Sjedinjenih Država sve išlo kako treba: da li su Rusi imali problema sa Pekingom zbog ovoga? Mislim da ne. I sada Rusima ne bi smetalo ako bi neko u SAD ozbiljno shvatio „memorandum Jang Đečija“ i počeo da gradi novu normalnost sa Kinom. 

Pročitajte i:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala