Čije je Kosovo – de jure i de fakto? /video/

CC0 / Balkan photos / Rezolucija 1244 - ilustracija
Rezolucija 1244 - ilustracija - Sputnik Srbija
Pratite nas
Srbija može sa punim pravom tvrditi da je Kosovo srpsko, to je bez obzira na osporavanja koja će uslediti pozicija koju je teško potkopati. Istovremeno, neophodno je intenzivnije raditi i sa dostupnim međunarodnim partnerima i sa zainteresovanim Albancima kako bi se rešavali problemi kojih je sve više.

De jure i de fakto. Posmatrano iz prvog ugla, politički subjekti pokušavaju da ugovorima regulišu međusobne relacije, pa tako, direktno ili indirektno i međunarodne odnose. Posmatrano iz drugog ugla, svetska politika funkcioniše po pravilu „što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu“.

Pomenuti subjekti, a tu se prevashodno radi o državama, razlikuju se po svemu, pa se hijerarhija u svetskom političkom sistemu uspostavlja prema relativnom odnosu vojne, političke i ekonomske moći. Tako se, sa jedne strane, uočava tendencija normativnog regulisanja, a sa druge strane sasvim obrnuti trend kada nekima postojeći formalni okvir postane preuzak ili kada se jednostavno promene okolnosti u njihovu korist.

Otuda i ne tako retke razlike u formalnom i faktičkom u nizu konkretnih situacija. Jednom od nesretnih izjava, predsednik SANU osvrnuo se na „kosovsku problematiku“ u ovom kontekstu. I de jure i de fakto, stvar oko Kosova prilično je složena.

A čije je Kosovo ako nije srpsko

Sa formalne strane, albanski političari jesu jednostrano proglasili „nezavisnost“; priznale su ih moćne zapadne zemlje, uz pojedine uticajne muslimanske države; uspelo im je da, zahvaljujući sponzorima i popuštanju različitih garnitura u Beogradu delimično legitimizuju svoj status i učlane se u nekoliko međunarodnih organizacija. Ali...

Ta državolika tvorevina nije priznata od ovog drugog, nezapadnog dela sveta, niti je članica u najvažnijim međunarodnim organizacijama. Korak koji im je neophodan za tako nešto jeste ulazak u OUN. Za OUN „kosovska problematika“ uređena je Rezolucijom 1244, koja, uprkos svim nakaradnim i kreativnim tumačenjima, posmatra ovu teritoriju kao deo Srbije. Iza ovog „pravnog okvira“ OUN stoje sve stalne članice Saveta bezbednosti koje su za njega glasale, što podrazumeva Rusiju i Kinu.

Čak i kada bi se obezbedilo „ćutanje Srbije“ na pokušaj „uguravanja“ nove članice u sistem UN, Moskva i Peking bi, zbog svojih interesa, mogli vetirati taj predlog. Otuda i neumorno ponavljanje raznih lobista da se „proces mora završiti međusobnim priznavanjem“.

Ostaje samo da odgovore na pitanje: zašto je Srbiji važno to priznavanje? Za analizu formalnog još nešto važno: „Ustav Kosova“ podređen je Ahtisarijevom planu. Član 143. tačka 2. glasi: „Odredbe Sveobuhvatnog predloga o rešenju statusa Kosova od 26. maja 2007. imaju premoć nad ostalim zakonskim odredbama Kosova.“ Sveobuhvatni predlog kao „vrhovni autoritet“ navodi „međunarodno vojno prisustvo“. Vlada i Skupština mogu donositi odluke, ali istovremeno je definisan mehanizam da one budu osporene.

Nemoguće ujedinjenje sa Albanijom

U prevodu, nemoguće je Haradinajevo „ujedinjenje sa Albanijom“. Oko ovoga, inače, postoji još jedna prepreka iz člana 1. tačke 3: „Republika Kosovo nema nikakve teritorijalne zahteve prema bilo kojoj državi ili delu države, niti će tražiti ujedinjenje sa bilo kojom državom ili delom države.“ Ni najžešći albanski lobisti nisu govorili o promeni ovog „Ahtisarijevog instrumenta“, njihova namera je da ostave „kosovske institucije“ u svojevrsnom „zarobljeništvu“, tu bi se samo i isključivo pitao NATO čak i kada bi sutra oposlili prijem u UN.

Sa faktičke strane, ako Kosovo nije srpsko, onda se postavlja pitanje: a čije je? Ovih deceniju i kusur pokazuje da to ostaje „neuspeli projekat“. Ovakvo Kosovo nije samo „zarobljenik NATO“, već i „zatočenik“ kriminalnih gangova koji ovlašćenja i „državne institucije“ (zlo)upotrebljavaju za širenje svojih nelegalnih biznisa.

Drenica je već dugo ucrtana na kontinentalnoj karti najvećih skladišta narkotika, nisu zanemarljivi ni prihodi od trgovine organima. Ne traži se od Srbije da preda Kosovo Albancima, već albanskoj mafiji. A što se Albanaca tiče, oni imaju matičnu državu. Postoje i daleko mnogobrojniji narodi koji nemaju svoje države. Zašto baš Albanci da ih imaju dve?

Nema „milogoraca“ na Kosovu

Faktički, zamisao o izgradnji „kosovarskog identiteta“ propala je u startu. Ispostavilo se da u albanskom korpusu nema „milogoraca“. Nema ni autošovinista. Ni predsednika Akademije koji će pozivati na „povratak“ u Srbiju. Mada će u privatnim razgovorima mnogi od njih potvrditi da se nisu borili za ovo što su dobili. Stepen razočarenja i besperspektivnosti toliki je da se sa Kosova masovno beži. Kosovski Albanci pokazuju u svom delovanju da jesu državovoljni, ali nisu državotvorni. I matična im država kuburi sa institucionalnim zaokruživanjem, praktično, još od osnivanja.

Faktičko stanje je i da to ostaje teritorija izrazite „ekonomske pasivnosti“. Kao i da je priznanje Srbije potrebno ne da bi svi živeli „srećni i zadovoljni“, to zavisi od niza drugih stvari, nego zarad legitimizacije narativa NATO o dešavanjima iz devedesetih godina. Treba li podsećati da su tu Srbi označeni za „genocidne“, zbog čega je i „izgubljeno pravo“ za upravljanje Kosovom.

Protektorat NATO

Sa formalne strane, dakle, imamo protektorat NATO koji je jednostrano proglasio nezavisnost na teritoriji Srbije. I tu „nezavisnost“ su podržale ključne članice NATO. Sa faktičke strane taj protektorat je institucinalno neizgrađen i sistemski nesređen, samim tim i dugoročno „zaglavljen“ sa pregršt problema. I tim problemima Srbija će morati da se bavi u bilo kojoj varijanti, pošto predstavljaju prvorazrednu pretnju nacionalnoj bezbednosti, od organizovanog kriminala, do islamskih fundamentalista i ostalih „povratnika“ sa bliskoistočnih ratišta.

Srbija može sa punim pravom tvrditi da je Kosovo srpsko, to je bez obzira na osporavanja koja će uslediti pozicija koju je teško potkopati. Istovremeno, neophodno je intenzivnije raditi i sa dostupnim međunarodnim partnerima i sa zainteresovanim Albancima kako bi se rešavali problemi kojih je sve više. Za spoljni faktor ključ je dugoročna stabilnost, a za albanske komšije izgledna perspektiva.

I za jedno i za drugo neophodno je strpljenje, mnogo napora i sitnih koraka. Faktičko na Kosovu nije jednoznačno, niti onakvo kakvim se u „našminkanim“ analizama predstavlja. Zato i njegovo „prevođenje“ u formalno ne može doneti ni stabilnost ni perspektivu.

A da se pokuša sa drugačijim pristupom?

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala