Dnevnik iz bolnice Kiri — Svedočanstvo o podvigu ljudskosti

© Foto : Arhiva Instituta za nuklearne nauke „Vinča“Institut za nuklearne nauke „Vinča“
Institut za nuklearne nauke „Vinča“ - Sputnik Srbija
Pratite nas
Nuklearni fizičar Radojko Maksić, danas jedini živi učesnik vinčanskog akcidenta, u knjizi „Dnevnik iz bolnice Kiri“ snažnim i potresnim dnevničkim beleškama svedoči o nesreći koja se dogodila u institutu u Vinči, ali i o vanrednoj požrtvovanosti lekara, francuskih i naših, koji su se, prvi put u istoriji, upustili u presađivanje koštane srži.

Duboka zahvalnost koja ne prestaje ni šest decenija posle nesrećnog događaja, a koja je glavni motiv za nastanak ove knjige, upućena je podjednako i hrabrim građanima Pariza koji su spasli sigurne smrti mlade jugoslovenske naučnike. O podvigu njihove ljudskosti govori to što su, uprkos životnom riziku, dobrovoljno pristali da doniranjem svoje koštane srži pokušaju da spasu živote nepoznatih stranaca. 

Ono što se dogodilo tog 15. oktobra 1958. godine u Institutu za nuklearne nauke u Vinči, kada je u eksperimentalnom radu na reaktoru došlo do ispuštanja visokih doza radioaktivnog zračenja u prostoriji u kojoj je boravilo šestoro mladih naučnika — trajno je upisano u istoriju ovog uglednog naučnog instituta. Šta se, međutim, dešavalo posle akcidenta, pre svega sa ozračenim ljudima čiji su životi visili o koncu, kako je izgledalo vreme straha, neizvesnosti i užasne iscrpljenosti pre i posle transplantacije — otkrivaju Maksićeve dnevničke beleške. 

© Foto : Promo„Dnevnik iz bolnice Kiri“ Radoja Maksića
Dnevnik iz bolnice Kiri — Svedočanstvo o podvigu ljudskosti  - Sputnik Srbija
„Dnevnik iz bolnice Kiri“ Radoja Maksića

Na ivici života bilo mesta i za humor 

Koliko je put bolesti bio brz i beznadežan, svedoče slike iscrpljujućih povraćanja praćenih visokom temperaturom i groznicom, prvih promena na koži i opadanja kose usled „mnogostruko prekoračene dozvoljene doze radioaktivnog zračenja“, a sve pojačano čestim i bolnim uzimanjem uzoraka koštane srži. Na ivici života, šestoro mladih ljudi, među njima jedna žena i jedan apsolvent fizike, pronalazili su mesta za humor, prijateljstvo i bliskost. U jedinoj dozvoljenoj komunikaciji preko ceduljica koje su slali jedni drugima, pored reči ohrabrenja, bilo je i molbi da im se napišu svi oblici francuskih pomoćnih glagola, kako bi se makar malo moglo razgovarati sa osobljem. Bilo je na tim ceduljicama i šala na račun nedozvoljenih kratkih „upada“ u sobe svojih kolega, za koje je osoblje uprkos pravilima imalo veliko razumevanje. 

CC BY-SA 3.0 / Museum of Yugoslavia / Branislava Brana Perović-Nešković, fizičarka i prva direktorka Instituta za nuklearne nauke „Vinča“
Dnevnik iz bolnice Kiri — Svedočanstvo o podvigu ljudskosti  - Sputnik Srbija
Branislava Brana Perović-Nešković, fizičarka i prva direktorka Instituta za nuklearne nauke „Vinča“

Radio Beograd na tranzistoru 

Pišući o podvigu francuskih lekara, pre svega o Žoržu Mateu i Anriju Žameu, rukovodiocima specijalne lekarske ekipe koje je naša tadašnja vlast, u znak zahvalnosti, odlikovala Ordenom jugoslovenske zastave II reda, Radojko Maksić sa istim poštovanjem govori i o njihovim porodicama, suprugama koje su ih svakodnevno obilazile u bolničkim sobama, donoseći im tranzistore da slušaju Radio Beograd, ali i prospekte Pariza i nadu da će uskoro, kad ozdrave, videti grad svetlosti. 

„Gotovo svakog dana oko pet sati po podne dolazi nam u posetu gospođa Žame. Navraća do nas donoseći sa sobom talas zdravlja i svežine. Retko dolazi praznih ruku. Nikada nije dozvolila da cveće u vazama uvene. Trudi se da nam nadoknadi odsustvo naših najbližih. Raspituje se koja su nam omiljena jela, da bi ih sama napravila“, beleži Maksić u svom dnevniku. 

Ako vam bude trebalo još srži, daću vam ponovo 

Ništa manje divljenja ne izaziva ni donatorka Odet Dragi, majka četvoro dece koja je svom uplašenom suprugu, na njegove molbe da odustane od odluke, rekla: „Da li bi isto govorio i kada bi našem detetu trebalo na taj način pomoći?“ Ili lekar-donator Švarcenberg koji je svom „bratu po krvi“ i pacijentu Stijepi Hajdukoviću, obilazeći ga, poručio: „Ako vam bude trebalo još srži, daću vam ponovo.“ 

Na stranicama „Dnevnika iz bolnice Kiri“ nailazimo i na scenu upada u bolnicu foto-reportera željnog senzacija, za kog Maksić kaže da su mu namere osujetili „naši ćelavci“, koji su trčeći za njim bolničkim hodnicima uspeli da ga stignu i oduzmu mu film. 

Beleži Radoje Maksić i bolni gubitak Živote Vranića, jedinog iz „šestorke“ koji nije uspeo da preživi, a sa kojim je bio blizak još od studentskih dana. Te bolne slike na stranicama ovog dnevnika mešaju se sa slikama prve šetnje Parizom, dočekom Nove godine u našoj ambasadi, odlaskom na večere u porodice donatora... Iz faksimila pisama sa „izrazima dubokog poštovanja“ saznajemo da su svoju ličnu zahvalnost osoblju bolnice Kiri uputili predsednik SFRJ Josip Broz Tito, kao i tadašnji predsednik komisije za nuklearnu energiju Aleksandar Ranković. 

© Foto : Arhiva Instituta za nuklearne nauke „Vinča“Tito u poseti Institutu za nuklearne nauke „Vinča“
Dnevnik iz bolnice Kiri — Svedočanstvo o podvigu ljudskosti  - Sputnik Srbija
Tito u poseti Institutu za nuklearne nauke „Vinča“
Tabla na kući 

„Dnevnik iz bolnice Kiri“ Radoja Maksića nastao je iz želje da se pokaže kako su sećanje i zahvalnost živi i kako traju i posle pola veka. O tome na poseban način govori i tabla koju je autor knjige postavio na rodnoj kući u selu Popova na padinama Jastrepca. Na njoj su, ispod natpisa „Sećanje“, upisana imena doktora Žorža Matea, kao i „plemenitog Francuza“ Marsela Pabiona, „dobrovoljnog davaoca koštane srži, koji je 1963. godine sa svojom petočlanom porodicom boravio u ovoj kući“. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala