Dušan Kovačević: Gde je spas kad su i Oni i Mi i dalje protiv - Nas

© Sputnik / Aleksandar MilačićDušan Kovačević
Dušan Kovačević - Sputnik Srbija
Pratite nas
Da li je moguće pronaći pravi put i spas ako su Oni i Mi protiv Nas, zapitao se Dušan Kovačević pre ravno trideset godina u jednoj pesmi. Čuveni akademik za Sputnjik kaže da na ovo pitanje do danas nije pronašao odgovor.

-Nisam pronašao odgovor, zato se pesma i zove „Pitanje bez odgovora“. Napisao sam te stihove pre trideset godina, a pitanje je i dalje tu. Ne znam šta je to sa nama, ali neka vrsta oboljenja jeste. Nije mi jasna naša potreba da se delimo i svađamo, da se sukobljavamo oko svega i svačega. I kad treba i kad ne treba. Ima trenutaka u istoriji kada treba da vodite računa o nacionalnom interesu, koliko god su podeljena i osećanja i ubeđenja. Ne možete danas da se delite na ljude koji su za i protiv toga da se ljudi vakcinišu. To mi je van pameti kao i to da se ne nose maske, jer ako se nosi maska to je dokaz da je država zarobila čoveka. To su ordinarne gluposti. I sad ovo što pričam, već u sledećem trenutku će neko reći da je to na liniji lekara, ovih koje oni ne vole, a zapravo ne znam ni jednog koji nije proveo u skafanderu po deset sati dnevno. I sad vi zbog izjave jednog ili dva lekara pravite pokret protiv ovog ili onog i počinjemo da se delimo. I onda taj stih „I oni i mi protiv nas“...Pa sad ajde pronađi pravi put i spas.

Kako naći spas: Mi i Oni protiv nas

Da je Kovačević jedan od naših najvećih dramskih pisaca, scenarista, reditelja, romanopisaca, odavno i pesnik posvedočila je nedavno objavljena knjiga „Ja to tamo pevam“, pesnička autobiografija u kojoj su sabrani stihovi pisani pola veka. Od „nesrećnih pesama“ Jelenčeta Vilotića iz „Radovana Trećeg“ do „Mesečine“, „Motorole“, „Za Beograd“, „Pada vlada“...

Podeljena u četiri celine – „Ko to tamo peva“, „Dvanaest pesama za dvanaest meseci“, „Nije loše biti čovek“ i „Iz porodičnog albuma“, ova zbirka, čije mnoge stihove znamo napamet, pored toga što je poetska ispovest predstavlja i svojevrsnu hroniku jednog vremena.

Na pitanje, zašto je čekao tako dugo da nam otkrije ko se krije iza naslova najboljeg srpskog i jugoslovenskog filma svih vremena, Kovačević priznaje da ga je grizla savest i da je odlučio konačno da za njega – preuzme odgovornost.

„Grizla me je savest, jer taj naslov se od te 1980. godine kad je film snimljen provlačio hiljadu puta na razne načine, direktno ili kao parafraza. I za sve to vreme, za tih četrdeset godina, niko se nije javio da kaže „ja pevam, ja to tamo pevam“. Tada sam rešio da preuzmem odgovornost na sebe, posle jedinog čoveka koji se bio javio: to je onaj nesrećni pevač šlagera koga je igrao moj veliki prijatelj Dragan Nikolić.

Ali, šalu na stranu, više od pet decenija sebi sam zadavao zadatke - da pišem pesme, priče ili komentare. Moje pesme su bile rasute po filmovima, predstavama, po časopisima i novinama, a mnogo ih je bilo i u mojim fasciklama, onih koje sam pisao bukvalno za svoju dušu. Čekao sam neko bolje vreme. Moja supruga mi je desetak godina govorila da bih to morao da dovedem u red. A ja sam stalno mislio - kad budem imao više vremena, kad dođu neka bolja vremena. I onda je došlo ovo gore vreme.

Vreme kad se za vas pojavio višak vremena?

-Da, vreme kad je prestalo da radi pozorište, praktično se zaustavio sav život, u našoj komunikaciji i viđanjima. Rekao sam sebi: ajde uzmi i to složi. Počeo sam da pišem i slažem tu knjigu negde u martu, sa prvim zabranama rada u teatru. Kroz knjigu sam pratio sve što se događalo, radio sam je sedam, osam meseci. Olakšavajuća okolnost je bila što su sve te pesme bile tu, neke su napisane i pre više od pedeset godina. Išao sam po redosledu kako sam ih pisao. Pratio sam i šta nam se događa sa ovom koronom tako da sam zabeležio i kad je ušla u našu kuću, kad je odvela u bolnicu neke moje prijatelje. Sve ono što je hronologija jednog vremena. Sve te pesme su sad na jednom mestu i to mi je izuzetno drago, jer je ova knjiga nešto kao moj poetski autoportret. U njoj je sve - od priča iz ranog detinjstva, pa do ovih koje sam pisao u oktobru i novembru, uoči samog štampanja.

Pesma kao lekovita molitva

Zašto ste baš sad odlučili da štampate ove pesme, da li iz vašeg uverenja da su pesme oduvek vrsta lekovite molitve u ovim našim krajevima?

-Da, iz uverenja da je to jedan od najboljih lekova. Poezija je lek za dušu od pamtiveka. Verujem da su ljudi u svojim prvim rukopisima ispisivali poeziju – na pergamentu, papirusu, glinenoj pločici ili uklesivano u kamen, na stećcima ili krajputašima... Čovek ima potrebu da govori i da sluša poeziju. Poezija je vrhunac svih ljudskih delatnosti, svog dostignuća i sve lepote.

Počeli ste da radite na knjizi u martu, koji je „zgodan  mesec za otpočinjanje rata“. U „Ko to tamo peva“ kažete „Proleće je `41, sluti da će biti rata“... Šta očekujete od proleća 2021?

-Ovu godinu možda možemo i da ne računamo, jer ona na neki način nije ni postojala. Nadam se da ćemo u martu ugledati veliku svetlost na kraju ovog tunela. Zato što verujem da su vakcine efikasne, ustanovilo se nekoliko puta u novijoj istoriji da su upravo one rešile probleme.

Zato verujem i da će ove vakcine koje su počele da se daju, dati rezultat i da će negde u martu, aprilu, maju,  većina ljudi biti zaštićena. Nadam se da će virus polako da se gasi, da će tokom sledećeg leta nestati i da ćemo biti slobodni, iako će on u nekim tragovima i oblicima ostati zauvek.

Nije loše biti čovek

Završavate postprodukciju filma „Nije loše biti čovek“. Da li je taj naslov zapravo sublimacija znanja i iskustava koja ste stekli tokom svih ovih godina?

-Taj naslov sublimira moje osećanje života i sveta. Na kraju, posle svega, kad sve prođete, i kao kroz jedno sito sve prosejete, ostanu neke vrednosti. Kao ljudi koji ispiraju zlato po rekama, pa se ponekad pojavi jedno-dva zrna koja se presijavaju na suncu. Tako je i sa tim našim životom. Kad se sve sabere i pogleda onda se na kraju ustanovi da se sećate samo onoga kad ste bili čovek, kad ste se ponašali dostojanstveno i kad ste bili iznad nekih trivijalnih malih bezvrednih stvari u životu. I onda kažete - stvarno nije loše biti čovek. I osećate se ponosnim kad god učinite nešto dobro.  

Otuda i vaša zapitanost šta se događa sa čovekom kad ode na put u jednom pravcu. Pitanje ste postavili davno u „Sabirnom centru“, bavite se njime i u novom filmu. Da li danas znate šta se dešava sa „ono malo duše“ kad čovek mine svetom?

-Iz iskustva i običnog sveta i sveta koji je stvarao neka velika dela, znamo da uvek ostane nekakav trag ako su ljudi bili dobri. Ostane u sećanju, u pričama, u njihovom delu. Čovek ne nestaje, nema ga samo fizički. Kao što odavno nema mnogih mojih prijatelja koje pominjem i u knjizi „Ja to tamo pevam“, ali nikada nisam imao osećaj da su zauvek otišli. I danas imam osećaj da samo trenutno ne mogu da komuniciram sa njima.

Pročitajte još:

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala