Kutija za uzice i krhotine života: Šta je Ljudmila Ulicka nasledila od pradede, časovničara iz Kijeva

© Sputnik / Valeriй Melьnikov / Uđi u bazu fotografijaLjudmila Ulicka
Ljudmila Ulicka - Sputnik Srbija
Pratite nas
Nova autobiografska knjiga slavne ruske književice Ljudmile Ulicke „Sveto smeće“ portret je autorkinog života, ali i slika sudbina običnih ljudi i cele jedne epohe.

Zaodenuvši priče i eseje neobičnim naslovom „Sveto smeće“, Ulicka, govoreći o svom pradedi, časovničaru iz Kijeva, otkriva pravo značenje ove metafore.

Kutija za uzice i krhotine života

„Ona već u uvodu objašnjava kako je 'povukla' na tog svog pradedu, časovničara iz Kijeva, koji je celog života čuvao kutijice u kojima je klasifikovao sve - krive eksere, šrafove... Posle njegove smrti pronašli su jednu uzicu uz koju je bilo napisano 'uzica koja ničemu ne služi'. Tako je i Ulicka celog života u jednoj kutiji za cipele skupljala razne krhotine života - razbijene šoljice, dedin sat, bakine baletske patike, sve stvari koje su je podsećale na njih. Tu tako dobro napunjenu kutiju u svim je selidbama vukla sa sobom, tokom niza godina. U jednom trenutku je rešila da se toga oslobodi i – bacila je u smeće. Međutim, nije se oslobodila. Svaka od tih sitnica ostala je u njoj, i svaki dan je podseća... Otuda naslov 'Sveto smeće'", kaže za „Orbitu kulture“ Neda Nikolić Bobić, prevodilac ove knjige, ali i nekoliko prethodnih dela velike ruske književnice.

Od trenutka kada se prvi kratki roman Ljudmile Ulicke „Sonječka“ pojavio pred srpskim čitaocima, njeno prisustvo i pun književni život u Srbiji nikada nisu prekinuti. S nesmanjenom pažnjom dočekivani su „Iskreno vaš Šurik“, „Devojčice“, „Jakovljeve lestve“, „Zeleni šator“, „Sličaj Kukocki“...

U Rusiju preko Pariza

Za prevodioca prve knjige, „Sonječke“, Ljubinku Milinčić, nema ništa neobično u tome što je Ulicka, kao i toliki drugi veliki pisci, prvo prepoznata u svetu, a tek potom u rodnoj zemlji.

„Sećam se da mi je roman ponudio urednik Đorđe Krivokapić koji je za njega saznao tako što je knjiga bila dobila neku nagradu u Parizu. To je inače vrlo čest put i kod nas i u Rusiji, a verovatno i svuda u svetu: prvo postaneš poznat u inostranstvu, pa te tek onda upoznaju u svojoj zemlji. Tako je i Ulicka došla i u Rusiju i u Srbiju preko Pariza“, podseća Ljubinka Milinčić.

„Sonječka" priča o tipičnoj ruskoj ženi

Ona otkriva da je u toj kratkoj prozi odmah privuklo nešto što je, kako kaže, videla prvi put:

„Privukla me je ta sudbina mlade žene za koju sam mislila da je izuzetna.  Čitajući stalno sam se pitala gde je našla takvu ženu, mora da postoji prototip za Sonječku. Jer, ne može čovek sam da smisli sva ona trpljenja, poniženja koja Sonječka trpi u svom životu da bi sačuvala brak. Teško se na jednom mestu može videti toliko svega toga, a pogotovo se teško može videti žena koja to tako podnosi, bez roptanja. Sve je tamo normalno, pa i to da muž dovede drugu ženu u kuću. Jednom sam, mnogo godina kasnije, pitala Ulicku da li negde postoji takva žena. Ona me zbunjeno pogledala i rekla: 'Pa to je tipična ruska žena'. To je bio početak jednog novog upoznavanja Rusije , to je vreme posle rata, kada u Rusiji ima jako mnogo žena i jako malo muškaraca, u nekim selima i manjim gradovima nije bio nijedan. Dakle, Sonječka je imala tu sreću da ima muža i da može da rodi dete, a to svaka žena u Rusiji tada nije imala. I trpeti u ime svega toga, bilo je normalno, kao deo sudbine“, objašnjava Milinčićeva.

Da je sudbina žena od početka u fokusu pažnje Ljudmile Ulicke, svedoče i dela koja su nastala posle „Sonječke“. Za Nedu Nikolić Bobić spisateljska tajna ove književnice je u majstorstvu da uđe u lične živote svojih čitalaca i da se – dok im pripoveda svoju priču – čvrsto „zakači“ za nešto autentično u njima. Zato što Ulicku zanima isključivo čovek i lične ljudske sudbine, a ne velike teme ili svetski problemi, napominje Neda Nikolić Bobić.

© Sputnik / Vitaliй Belousov / Uđi u bazu fotografijaLjudmili Ulickoj nacionalna književna nagrada „Velika knjiga"
Kutija za uzice i krhotine života: Šta je Ljudmila Ulicka nasledila od pradede, časovničara iz Kijeva - Sputnik Srbija
Ljudmili Ulickoj nacionalna književna nagrada „Velika knjiga"

Srbija ne štampa književne otpatke

Prisećajući se gostovanja Ljudmile Ulicke na Beogradskom sajmu knjiga 2007. godine, naša sagovornica ne bez ponosa ističe ono što je Ulicka tada kazala o Srbiji:

„Nikad neću zaboraviti koliko je bila oduševljena našim sajmom knjiga. Kazala je da je to najveći sajam knjiga u Evropi, ako izuzmemo frankfurtski koji je komercijalan. Ulicka je tada rekla i to da nije videla nijedno vredno delo iz sveta koje kod nas već nije objavljeno, da je sve što imamo vrhunsko i da mi ne štampamo književne otpatke. Da je to iskreno i mislila potvrdila je u jednom intervjuu jermenskom novinaru rekavši, između ostalog, da velika svetska literatura može biti dostupna malim zemljama i da je  jedina mala zemlja koja je prevela sve što vredi na svetu – Srbija“.

Na pitanje da li je teško prevoditi knjige Ljudmile Ulicke za koju su i njeni najveći kritičari govorili da piše čistim i preciznim ruskim jezikom, Ljubinka Milinčić odgovara odrečno:

„Apsolutno ne! To je veliki kvalitet njenog dela. Ulicka koristi književni ruski jezik, govori jasno, njene rečenice nemaju digresije i rukavce. Kad bih birala knjige po tome koga je najlakše prevoditi a da vam to istovremeno pričinjava veliko zadovoljstvo, to bi bila Ljudmila Ulicka. Zato što je laka ne samo za prevođenje nego i za razumevanje onoga što je htela da kaže. Nju jednostavno razumeju svi, i iz prevoda i iz originalnog jezika. I zato je veliki pisac. Možemo se s njom slagati ili neslagati u nekim stavovima, ali ćemo je jako dobro razumeti i osetiti ono što ona oseća“, naglašava Ljubinka Milinčić i upućuje na još jedno važno svojstvo ruske književnice.

Današnji pisac sedi i filozofira

„Ona je živela tako bogat život, sovjetskog čoveka pre svega, život koji  je bio bogat na razne načine. Postojao je društveni život, ljudi tada nisu bili usamljeni kao danas. Današnji pisac sedi i filozofira. Ulicka ne filozofira, ona je živela taj život, nije prošla pored njega nego je u njemu učestvovala. Mi danas živimo jedan lagodan život, danas ne možete da osetite radost kad svom detetu donesete jednu pomorandžu- jer toliko ste mogli da kupite – ili bananu, koja ne raste u SSSR. Današnji pisac  ne poznaje tu emociju i  ne može to da opiše,  on ima neke druge izazove i zadatke. Tadašnjem piscu je život nudio sve, njegovo je bilo samo da sedi, gleda i piše. A da biste napisali morate to i da živite“, ističe Ljubinka Milinčić.
Uskoro „O telu duše"

Možda proza Ljudmile Ulicke sa uglavnom nesrećnim i nesnađenim junacima nema mnogo optimizma, ali zato nema ni patetike, tvrdi Neda Nikolić Bobić.

„Upravo prevodim poslednje njene pripovetke 'O telu duše' u kojima se uglavnom govori o starosti i smrti, sa mnogo duha i ironije. Kad čitate te priče, ne osećate surovost starosti i smrti,  nego upravo neki optimizam i mirnoću. Mirenje sa životom. Sećam se da je svojevremeno na kongresu prevodilaca u Moskvi, u koju je došla iz inostranstva i pravo sa hemioterapije, sakupila nas desetak svojih prevodilaca. Svi su iznosili neke probleme u radu. Rekla sam da ja nisam imala nikakvih problema, ni u vezi jezika, ni u vezi razumevanja načina života, ni u vezi sa religijom, društvenim uređenjem...pošto živimo sličan život. Ulicka mi je u pola glasa rekla. 'Nažalost'. Osetila sam i tada veliku satisfakciju, prevodilačku, jer sam privilegovana da prevodim sa najlepše književnosti na svetu“, zaključuje Neda Nikolić Bobić.

Pročitajte još:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala