Tekst Emira Kusturice za portal „Iskra“ pod naslovom „El Pibe — najveća životna predstava koja se odvijala pred očima čitavog svijeta“, prenosimo u celosti:
Da je duže živio, šta bi još moglo da bude kada je već sve bilo. Izgubljenu slobodu širom planete, budio je u našem pamćenju svojim volejima; od sve većih poniženja u ovom nevremenu štitilo nas je sjećanje na njegove driblinge, golove koje je davao prkoseći gravitaciji i svjetskoj sili, čak i kada se pomogao rukom, praštali smo, jer tada je pravda bila preča od zakona.
Praštali smo tako drugi gol protiv Engleza jer onaj prvi nije bio samo čin osvete Tačerki za Foklande, to je bio dribling kao ples koji nas udaljava od smrti. Nikada i ničemu se toliki svijet, odjednom, nije radovao kao Dijegovim golovima. Teško da je, zbog bilo čega, bilo gdje, u mirnodopsko vrijeme, proizvedena tolika radost. Kada sam mu to rekao na Kubi, u bašti hotela Nacional, on mi je vrteći havanu u zubima, cirkajući margaritu odgovorio:
– Jesi ti siguran da je tako?
– Jesam kako nisam!
– Zakuni se!
– Kunem se!
– Zaboravljaš na mene. Ja sam se u Meksiko Sitiju radovao više od svih vas zajedno!
Od Somalije, do Meksiko Sitija, Hanoja do Konga, slinavi dječaci su prvo vidjeli njegove driblinge, ako nisu bili vršnjaci, vrtili su video snimke, i znali kako je to dječak — „El Pibe“, za kojeg se, kasnije, samo činilo da je odrastao.
On je ostao El Pibe u duši koju je tjelo slušalo, vjerovali su na poljanama, ulicama i sokacima, jer kako bi drukčije, kasnije, mogao da sve protivničke igrače i neprijatelje predribla, izbaci iz kukova, izvrti na petoparcu, zamanta ih kao da su se vozili na ringišpilu.
Tako su sirotani širom planete odrastajući, za razliku od El Pibea, dobili svog pi-ar-a, zaštitnika, Božiju ruku, mađioničara koji, kada nije više mogao da ih štiti driblinzima i uz plač se oprostio od fudbala, njegova riječ se čula kao sirotinjska pjesma; gdje god se pojavio, prvo je pokazivao tetovaže Če Gevare, Kastra i pustio nam na maštu da zamišljamo koga nismo vidjeli na njegovoj koži. Kako kažu njegovi zemljaci, on nije bio komunista iako nije ništa posjedovao, on je bio najveći borac – „antiimperijalista”. Kada se jednom u Buenos Airesu pojavio brat Bila Klintona, Dijegu je prijatelj javio u kojem hotelu je gringo odsjeo. Dijego je pozvao sobu Klintonovog brata i rekao mu:
„Šta ti tražiš ovdje, drkadžijo? Ko te pustio? Ja ne mogu u Ameriku, jer ste mi napakovali doping, a ti ‘ladiš muda u mom gradu!”
Maradona je u svojih 60 godina sastavio dva vijeka, onaj u kome se rodio i kasnije postao „Bog od blata” i ovaj u kojem je, nažalost, umro usamljen u Buenos Airesu, u kući za koju sumnjam da je bila njegova. Nije mario za imetkom, volio je život, trošio više nego što je zarađivao, novac je bio jedna od rijetkih ovisnosti koja ga je mašila. Da je bilo drukčije, možda ne bi umro usamljen, tek pušten iz bolnice.
Našao bi se neko da ga njeguje. Vjerujem da on to nije htio. Ne treba zaboraviti da to nije bio prvi put da umire. Jednom sam svjedočio kolapsu, srčanom napadu, gdje se poslije dva dana iz bolnice pojavio u Ramosovom noćnom klubu odakle su finansirani, svake godine, Dijegovi rođendani, pretvarani u „religiozne procesije“.
Veliki tipovi ne umiru iz prve, ali mnogi, kao Dijego, završe sami na smrtnoj postelji. To su životne utakmice sa najbližima jednako žestoke kao one na stadionima ili iz magle i polusvijesti, kada je poslije neba dodirivao dno. I tada je znao da ga gledamo, ali nije zaboravljao da digne šaku i onima kojima je trebalo, pokaže srednji prst. Tada smo znali da nije sve propalo i da ima nade u povratak. Ako je lako potrošio sve zarađene novce, niko opet od velikih nije tako teško došao do novca. Više puta mi je pokazao noge ispod koljena, tu su nedostajali čitavi dijelovi kosti, to su bile rane ratnog veterana, moglo je biti da je stigao iz, Iraka, Somalije, Avganistana, Libije, Sirije.
Radeći film o El Pibeu, putovanja u Buenos Aires su nekoliko puta bila zaludna. Zove me jednom srećan što ćemo drugovati: „Brate, čekam te, biće ića i pića.” Ja doletim u Benos Aires, a njega nigdje. Nisam se uzbuđivao, iako je to bio prvi put da sam bio podređen nečijem autoritetu. Da je on ne samo velika pojava, sociološki fenomen, nisam svjedočio samo u Napulju. Na premjeri našeg filma u Kanu se takva stvar nikada nije desila da je bilo koji glumac izazvao aplauz koji je u jednom trenutku prijetio da će srušiti balkon Grand palea.
U Dijegovom srcu nije više bilo mjesta, nije moglo da stane više ništa, pa je ono, na kraju odlučilo da se zaustavi. Toliko puta mu je poslužilo najbolje što može i sada više nije moglo dalje i to je rasplakalo planetu. Nekada su ljudi plakali za kraljevima i princezama, caricama i prinčevima, ali sada znamo da nikada nije bilo ni cara ni kralja koji su ovoliko rastužili ljudski rod. Nikada ranije talasi suza nisu klizili niz obraze bijelih, crvenih, žutih i crnih. Nije bio prvi koji je najviše želio da bude voljen, ali nema od nesvetih da je neko bio obožavan kao on. Nije bio škrt.
Imao je neizmjerno velikodušan osmjeh koji je, uz Rusku vakcinu, još jedino mogao da nas spase od korone. Dijego kao da je znao kako je Isus Hrist moral vidio kao milosrđe, sklonost ka slabijima. On je u ovaj vijek istovario svoj prtljag u kome su se našli najuzvišeniji ideali i sklonost ka drogi.
„Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman“, rekao mi je, a onda se sažalio nad samim sobom.
„Emire, kakav bih ja bio fudbaler da se nisam drogirao?”
Malo ko će zaboraviti Dijega. Kada jednom vidiš trik mađioničara, zaborav nema šta da traži. Jedino što je Dijego otišao kada nije trebalo. U vrijeme korone i vremenu smrti, svi stojimo na izudaranim nogama Dijega Armanda Maradone i čekamo, u poluzatvoru, da nas pobiju koliko im bude trebalo, pa da nas liječe koliko budu htjeli.
Pročitajte još:
