Post Neleta Karajlića o Maradoni prenosimo u celini.
Negdje na sred koncerta, Emir mi je prišao i šapnuo mi na uho da je u salu ušao Maradona. Madrid je te noći gorio pred nama. Vrela španska krv, i razuzdani balkanski ritam od sale, čije sam ime zaboravio, napravio je vulkan. Znoj je liptila niz zidove, a vazduh je ključao poput gejzira. U jednom trenutku osjetih dodatni zemljotres. Masa se uskovitlala, počela da pjeva u slavu Njegovog veličanstva kralja fudbala. Pored mene u gospodskom odjelu, sa osmjehom na licu stajao je Diego Armando Maradona. Imao sam prilike da vidim pregršt velikih svjetskih zvijezda. I onih malih, i onih velikih, ali samo oko njegove glave stajao je svetački oreol. Iz njega je izbijala svjetlost. Od te svjetlosti nisi mogao da skloniš pogled.
Poslije svirke, sjedio je sa nama u svlačionici. Pričao nam je o tome kako su kao djeca igrali fudbal noću, u mraku, da bi nevideći znali gdje se ko nalazi i da bi loptu sluhom umjeli da dodaju jedan drugome, pričao je i o siromaštvu, o nepravdi, o bolu koju nosi u sebi, pricao nam je o Če Gevari, Kastru, Markezu, Revoluciji. Pričao nam je i o onome golu kojeg je dao Diki Stojanoviću kada ga je cjela Marakana nagradila aplauzom. Nas je zavolio, jer je u našoj muzici osjetio isti ono sunce slobode za koju smo svi mi, "davali kap krvi za kap Njenog mlijeka"
A on je bio to Sunce slobode. Zastava poniženih i obespravljenih. Istinski bunt protiv Tiranina. Nakon te noći bilo mi je jasno da je ona ruka, kojom je spakovao loptu iza Šiltonovih leđa, zaista bila Božja.
Ole ole ole ole, Diego....Diego.
Pročitajte još:
