Pismo prenosimo u celosti:
Vaša Svetosti, sa nama ste bili u najtežem danu moderne Crne Gore, jednom od najtežih dana cijele crnogorske istorije, zajedno sa nama predali ste mitropolita Bogu, bili ste svjedok koliko Crna Gora voli svog Đeda, koliko je Bog u Crnoj Gori živ.
Izborili smo naše borbe, pješačili u susret nebu, uspinjali se i padali za Krstom, bili na puškometu onih koje nismo vidjeli, stradali da bi Crna Gora bila uzvišena, da bi Pravoslavlje bilo još uzvišenije, hapsili su ali nas to nije plašilo, zatvarali su ali nas to nije umaralo, gledali smo našeg oca na nebu i njihove sinove, vladike, na zemlji, njima smo se zakleli, njima se zaklinjemo do beskraja onim najprkosnijim, onim najsvetijim, našim, mitropolitovim: Ne damo Svetinje!
I kada smo pobijedili zlo, a više od nas pobijedili su ga mitropolit Amfilohije i vladika Joanikije, jer su postradali noseći svoj i naš Krst, kada smo udahnuli slobodu u zemlji u kojoj je sve ličilo na zatvor, u zemlji iz koje su vlasti cijelog vijeka istjerivale Boga, kada smo vijek pobijedili vjerom, otišao je najbolji od nas.
Mitropolit Amfilohije našu borbu platio je životom.
Bio je prkosan, vojskovođa božanstva, na smrt je gledao kao da nikada neće doći, vođa mira i ljubavi uspeo se uz Boga, prvi, da gore povede pa dobije još neki megdan za Crnu Goru .
Da li znate, Vaša Svetosti, mi smo sada čeda bez roditelja.
Mi smo siročad pobjede, na putu bez pastira, nad odrom mitropolita Amfilohija samo smo u pogledu na jednog, za nas sada jedinog vladiku, vladiku Joanikija, nalazili i nalazim ospokoj.
Spokoj za budućnost, za mitropolitovo sjutra, jer naša borba i pobjeda, Vaša Svetosti, mogla je biti još teža, da onaj beogradski, zalutali metak od prije godinu dana nije pogodio ruku gospodina Davidovića.
Da je pronašao ono što je tražio, a što mu Bog nije dao da nađe, glavu vladike Joanikija.
Tim ispaljenim, a nesuđenim metkom, olovom smrti koja pronalazi sve osim one čiji put metak ne može iskati, vladika Joanikije stao je u red najprogonjenijih iz istorije za nama, uz svog imenjaka mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca, koji je primio isti takav metak, nakon što su mu ruke ubice oduzele vladičanski ornat i panagiju, da bi ga umirile u vjeri koju ni smrt ne može umiriti, a istorija ovih prostora na sto mene pokolebljivo uči.
Istorija nas opominje da nijedan rat nije pobijedio Isusa Hrista, ubistvima naših stvarane su ikone besmrtnosti, narod je slavio i slaviće svoje nebeske junake, a mi u Crnoj Gori slavimo naše vladike.
Svetog mitropolita Amfilohija, vječnog i beskrajnog mitropolita Crne Gore.
Vladiku Metodija, kom su pendrecima nevjere lomili rebra dok nevjeru nije salomio penderk Boga.
I vladiku Joanikija, nesalomivog, pucanog, a neupucanog, hapšenog, a neuhapšenog vladiku Đurđevih Stupova.
Malo ko zna, Vaša Svetosti, kako je biti u zatvoru, kada tamnicom stežu Boga, a on je još veći, u mraku prostorije bez svjetlosti i sata, sija za budućnost i časove koji utamničenom nikako da prođu.
Mrakom svoje tamnice vladika Joanikije dotakao je život svog prethodnika, mitropolita Joanikija Lipovca, a prije toga dotakao ga je onim izrečenim na Trojičindanskom zavjetu, kojim je najavio nikada dotada viđenu borbu Krsta sa nekrstom, borbu mirom i ljubavlju.
Već tada najavio je svoju budućnost.
Sjetimo se kako smo se borili tog nikšićkog dana kada su ga uhapsili, kako smo se okupljali vapeći, prkoseći naoružanima, opkoljeni puškama, kako smo dozivali vladiku Joanikija pred zgradom suda-ničega, suda-prolaznoga, kada je sloboda našeg vladike zavisila od najgorega.
Kako je tužna bila nepravda dok na zidiću policijske stanice, tik uz naoružane i maskama opremljene specijalce, sjedi i moli se otac slobode i drugačijeg svijeta, otac Arsenije, dok strepi za svog utamničenog vladiku, na sudaru istorije i budućnosti ovih prostora.
Nismo mi, Vaša Svetosti, prošli godinu golgote, mi smo u godini za nama prošli cijeli vijek pakla. Pa pobijedili.
Stavljali smo glavu na panj za borbu u kojoj je sve bilo neizvjesno, životima smo gradili opasač oko vladika, u toj borbi imali smo samo njih. I oni nas.
Pomoć je dolazila sa neba, od Svetog Petra Cetinjskog i Mojsija Zečevića, neumornog čuvara Đurđevih stupova čiji je vladika Joanikije najdostojniji naslednik.
Naslednik po borbenom duhu, buntu nepokornog, kao što je nekada Mojsije Zečević hodao umjesto Svetog Petra Cetinjskog kada ovaj u starosti nije mogao hodati, kao što je Mojsije Zečević molio, kleo i krstio za svog vladiku, kao što je kasnije, amanetom Svetog Petra čuvao prije sto Petru II Petroviću Njegošu dok ga Tajnovidac nije lično preuzeo.
Tako i danas vladika Joanikije čuva sve mitropolitovo, sve što je on nosio i sve što narod Crne Gore voli.
Prevelik je ulog naše vjere u svetinje, Vaša Svetosti, i prevelika je ljubav prema vladikama, posebno naša vječna ljubav prema mitropolit u Amfilohiju i vladici Joanikiju. Braneći svetinje, branili smo crkve i hramove ali više od toga, branili smo njih. Vladike.
Naše vladike naše su najveće svetinje.
Dok uz sebe imamo vladiku Joanikija ni mitropolit Amfilohije više nije mrtav, njegovom riječju ustaje riječ našeg svetog mitropolita, njegovim Krstom krsti nas i mitropolitov krst.
Jedne večeri, u Đurđevim stupovima, nekoliko dana prije nego se mitropolit Amfilohije razbolio, gledao sam dok smo zajedno večerali, kako kao otac i sin brinu jedan o drugom, ta dva gorostasa vjere: Dok se mitropolit spremao na odlazak u Ćafu, vladika Joanikije je brinuo da će mu biti hladno, prehladiće. Vladika Joanikije molio ga je, kao sin oca, da obuje vunene čarape. Mitropolit ga nije poslušao.
Možda je i sam naslućivao ono od čega se najviše bojao, odlazak svog mitropolita, svog brata i oca, bojao se, znam, nadao se da će dugo biti uz njega.
Uz njega u pobjedi, uz njega u slobodi onako kako su zajedno bili u zatvoru prošlosti.
Onako kako su jedan uz drugog bili patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije.
U nesalomljivoj ljubavi, koju ne pobjeđuje ni danas ni sjutra, a kamoli obična smrt.
Ustrojstvo Srpske pravoslavne crkve u izboru novog mitropolita Crne Gore ima svoj zapisan red, ali molim Vas da znate, Vaša Svetosti, narod Crne Gore je već izabrao svog budućeg mitropolita.
Budućeg mitropolita Joanikija.
Mimo reda i pravila, mitropolita po duši ovog naroda, jedinog kog će narod slijediti, jedinog kog će narod, nakon smrti svog duhovnog oca, prihvatiti.
U tu svetinju smo se zakleli, svoj mitropolitski put pred nebom vladika Joanikije već je otkupio, tamnicom je sagradio pa ponio svoj novi, a isti mitropolitski krst.
Samo takav krst stajaće na duši ove zemlje, jer srpski narod voli i prihvata samo ono što je po želji Gospoda. A to je, Vaša Svetosti, mitropolit Joanikije.
Jer Bog je samo u onom kog narod odabere.
Za svaki budući vijek i našeg budućeg mitropolita, u čijoj će sjenci ljubavi narod Crne Gore tražiti i nalaziti svog svetog i neponovljivog mitropolita Amfilohija.
Marko Milačić, predsjednik Prave Crne Gore i poslanik u Skupštini
Pročitajte i:
- Mitropolit će nas sjediniti oko njegovog odra: Episkop Joanikije držao pomen Amfilohiju /video, foto/
- Đakon čiji su stihovi rasplakali Srbe: Amfilohije mi je na Kosovu mantijom brisao suze /video/
- Patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije već sveti u narodu - kako se kanonski postaje svetac?
