Tihomir Stanić: Nepodobni umetnici su večiti problem društva

© Foto : Boško ĐorđevićTihomir Tika Stanić kao Pablo Pikaso
Tihomir Tika Stanić kao Pablo Pikaso - Sputnik Srbija
Pratite nas
Večiti problem s kojim se ljudsko društvo suočava jeste pitanje podobnosti umetničkih dela. Sve se začas preokrene i odjednom normalno društvo zaliči na totalitarno, život u nekom gradu zaliči na život pod okupacijom. Odjednom postaju krivci oni koji govore o zločinu, a ne oni koji su zločin počinili, kaže za Sputnjik glumac Tihomir Stanić.

U drami „Jedan Pikaso“ savremenog američkog dramskog pisca Džefrija Hačera, Tihomir Stanić igra Pikasa u mogućem susretu poznatog umetnika, u noći 1941. u okupiranom Parizu, sa predstavnikom nacističkog režima, privlačnom i obrazovanom gospođicom Fišer, koju tumači Sofija Juričan.

Komad u režiji Erola Kadića, koji se bavi položajem umetnika u teškim vremenima, odnosom umetnosti i rata, stvaranjem i cenzurom, premijerno će biti izveden sutra uveče na sceni Ateljea 212.

© Foto : Boško ĐorđevićTihomir Stanić i Sofija Juričan u predstavi "Jedan Pikaso"
Tihomir Stanić: Nepodobni umetnici su večiti problem društva - Sputnik Srbija
Tihomir Stanić i Sofija Juričan u predstavi "Jedan Pikaso"

Slučajno sam prihvatio ulogu Pikasa

„Pikaso sedi kod islednice iz Ministarstva kulture Nemačke. Ona prikuplja podatke o njemu. Pita ga za datum rođenja i on kaže 25. oktobar 1881. Pomislio sam da bi bilo dobro da premijeru izvedemo baš na taj datum. Ja za dvadesetak dana punim 60 godina koliko ima Pikaso u noći kada se radnja komada odigrava pa eto bar to imam zajedničko sa njim”, kaže na početku razgovora za Sputnjik Tihomir Stanić.

Potpuno slučajno je, napominje, prihvatio ulogu velikog umetnika.

„Prvo sam pristao pa pročitao tekst. Glumac je uvek na dobitku kada igra značajne ličnosti iz istorije. To ga na neki način obogati, jer posegne za biografijom, njegovim delom, vidi slike koje bi mu možda promakle”, ističe glumac u čijem opusu su likovi Dositeja Obradovića, Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Borislava Pekića, Jovana Jovanovića Zmaja, Branka Radičevića, Stevana Sremca, Save Šumanovića i mnogih drugih.

„Mnogo istorijskih likova sam odigrao i uvek se trudim da ne imitiram te ljude, da se ne bavim imitacijom njihovog izgleda, gesta, da pronađem neke detalje i pustim publici da domašta i oblikuje sliku, svoj doživljaj tog lika. Samo uvek u tekstu tražim lični motiv zbog koga bih ja kao glumac učestvovao u tom projektu”, objašnjava Stanić.

Zovemo ga umetnik

U Hačerovom komadu privukao ga je deo kada Pikaso govori da je naslikao autoportret na vest da mu je umro prijatelj. Islednica, zgrožena time, pita ga kako se zove čovek koji na vest o smrti najboljeg prijatelja slika autoportret.

Pikaso kaže: „Zovemo ga umetnik

„Ta replika je za mene lično dovoljan motiv da uđem u predstavu i da svoje intimne probleme i pitanja razrešavam. Decenijama se pitam da li je moralno, ljudski, dozvoljeno da u času kada se dešava ovo ili ono, kada si potreban ovima ili onima, ti ideš i igraš predstavu. To je kompleksno pitanje. Čovek počne da se stidi činjenice da je glumac. Mi stariji smo vaspitani da je predstava imperativ i da ne postoji ništa važnije od toga da se predstava odigra, a pojave se u životu situacije kada bi verovatno trebalo otkazati izvođenje. Opet kada 500 ljudi dođe iz raznih delova grada, ili iz Čačka autobusom pohitaju ljubitelji pozorišta, kako onda ne igrati za njih? Meni je zato ta replika važna i uvek čekam na probama da dođem do nje i vidim kako ću odgovoriti na njeno pitanje, jer još uvek ne znam pravi odgovor”, navodi Tihomir Stanić.

© Foto : Boško ĐorđevićSofija Juričan
Tihomir Stanić: Nepodobni umetnici su večiti problem društva - Sputnik Srbija
Sofija Juričan

Nisam ja napravio Gerniku, nego vi

„Jedan Pikaso” je fikcija, prikaz jednog mogućeg događaja sa veštom dramaturškom konstrukcijom kojom je prepričan ceo Pikasov dotadašnji život.

 „Ima tu poznatih citata, kao kada su ga nacisti pitali zašto je naslikao ‘Gerniku’, a on im je odgovorio: ‘Nisam ja napravio Gerniku, nego vi’. Tu je i priča o nakaznoj umetnosti. Predstava se događa u noći uoči njegovog rođendana, kada Ministarstvo kulture, francusko ili nemačko, svejedno koje, kako kaže ova dama, planira da napravi izložbu na kojoj će spaliti dela onoga što se zove nakazna umetnost – dela Pikasa, Ernsta, Klea i drugih, po mišljenju tadašnje okupacione vlasti, dekadentnih umetnika”, ističe Stanić.

Ta tema je, dodaje Stanić, svevremena.

 “Taj problem, vidimo, iskrsava i u našem društvu i iskrsava večno. Pojavljuju se ljudi koji određuju podobnost i nepodobnost umetničkog dela. Odjednom postaju krivci oni koji govore o zločinu, a ne oni koji su zločin počinili. Stvari se preokrenu i odjednom neko normalno društvo zaliči na totalitarno, život u nekom gradu zaliči na život u okupiranom gradu. Zbog tih asocijacija koje će, nadam se ova predstava izazvati kod publike, i nažalost večne aktuelnosti te teme, bitno je da igramo ovu predstavu”, naglašava Stanić.

Umetnost jača od ideologije ili ne

Pikaso je u Hačerovom komadu zapravo, smatra naš sagovornik, personifikacija bilo kod umetnika suočenog sa mogućnošću da se njegovo delo zauvek uništi.

„Pomene se čak mogućnost da se ‘Gernika’ spali zauvek. To su opasni trenuci. Padne u jednom trenutku i pretnja da bi on mogao biti zatvoren negde bez četkice i boja. Onda on kaže: ‘Ako zatvorite Pikasa tamo gde ne može da slika, možete ga slobodno i ubiti’. Na to mu gospođica Fišer odgovara: ‘Da, možemo čak i to’. Svest velikog umetnika da neki službenik neke institucije može u svakom trenutku da uradi čak i to, dosta je uznemirujuća”, ističe poznati glumac.

Veruje da umetnost može biti jača od ideologije i svakog režima, ali i napominje da ta njegova vera nema uporište.

 „Umetnik sam može da apstrahuje okolnosti, da se ponaša kao da one ne postoje. Radost stvaranja ne može mu oduzeti nijedna vlast, nijedan režim, nijedna društvena katstrofa i u tome je smisao. Dosta radim vrlo različite žanrove - snimam i serije, filmove, igram u pozorištu - i sve to uspevam, jer se svakom tom poslu radujem. Ta radost stvaranja je u biti čoveka koji ima potrebu da se bavi umetnošću”, ističe Tihomir Stanić.

Da umetnost može da promeni čak i nekog poput gospođice Fišer, Stanić kaže da je to teza koju nameće pisac komada.

 „Mi želimo da poverujemo da ta teza može biti tačna. Zato se i trudimo da publiku u pozorištu ne razočaramo, da im to veče učinimo uzbudljivim. Međutim, publika u pozorištu i glumci na sceni, to je šačica istomišljenika, koji imaju slične potrebe. U ukupnoj populaciji to je zanemarljiv broj. Samo tri odsto ljudi ide u pozorište”, kaže Stanić.

Uzvišeno i lepo nikada nije bilo plod racija

Na pitanje šta će sledeće raditi, odgovara da nema planova, ni želja.

„Zabluda je da lik ili neka uloga postoje mimo vas. Kao mladi glumci svi mislimo da treba da igramo Hamleta. Tek kada sam odigrao Mefista u ‘Faustu’, shvatio sam da je to moja uloga. Govorim svojim studentima, sve je već odigrano na ovom svetu i više ništa nije interesantno. Jedino zanimljivo si ti u toj ulozi. To niko nije video. Tek kada odigrate ulogu, u tom spoju svih ostalih likova i vaše ličnosti i trenutne inspiracije, ta uloga postoji i ona ostaje čak i kada više ne igrate tu predstavu. Više od decenije nismo igrali ‘Art’. Dođemo na probu i odjednom smo Branislav Zeremski, Svetozar Cvetković i ja u tim likovima. Ožive našim telima, glasom, energijom. Oni su tu negde. Ne nestaju spuštanjem zavese. Možda se uskladište u delu mozga ili srca. Lebde i po potrebi se pojave. To je magija”, ističe Stanić i za kraj razgovora citira deo iz teksta „Art” Jasmine Reze:

„Sve što je svet stvorio, a što je bilo uzvišeno i lepo, nikada nije bilo plod racionalnog pristupa. Zato se ne može racionalno objasniti ništa što je uzvišeno i lepo”.

Pročitajte još:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala