Zašto SPC ne bi u Srbiji imala svoje škole, vrtiće i institute

© Flickr / Jorge LáscarPatrijaršija Srpske pravoslavne crkve u Beogradu
Patrijaršija Srpske pravoslavne crkve u Beogradu - Sputnik Srbija
Pratite nas
Srpska pravoslavna crkva ne koristi sve mogućnosti koje joj zakoni Srbije omogućavaju, kao što su rad na obrazovnom i kulturnom polju. Srpskoj crkvi potreban je ozbiljniji obrazovni sistem kao bi mogla da odgovori na izazove savremenog doba.

Iako zakoni omogućavaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi da osniva obrazovne institucije na svim nivoima, od predškolskog do univerzitetskog, crkva ovo pravo nedovoljno praktikuje, rekao je profesor Bogoslovskog fakulteta Bogoljub Šijaković na naučnom skupu „Srpska pravoslavna crkva danas“ u organizaciji Instituta za evropske studije.

Crkva mora da razvije niz institucija

„Ako izuzmemo bogoslovije kao srednje škole i dva bogoslovska fakulteta, u širem smislu, naša crkva nije strukturisala i proizvela jedan ozbiljniji obrazovni sistem od obdaništa do univerziteta. Mislim da je ispred nas veliki posao da crkva u budućnosti razvije obrazovnu delatnost“, smatra Šijaković.

On napominje i potrebu da crkva razvije niz institucija, od televizije sa nacionalnom frekvencijom do niza naučnih instituta.

„Mi nemamo, recimo, Institut za hrišćansku kulturu. Hvalimo se da pripadamo toj kulturi, proslavili smo 800 godina autokefalnosti SPC, ali nemamo Institut za hrišćansku kulturu. Takođe nemamo Institut za istoriju SPC. Nemamo sređen i uređen arhiv SPC. To su elementarne pretpostavke da bi se crkveni život i naše samorazumevanje i samosvest na jedan normalan način mogli razvijati“, kaže Šijaković.

Osloboditi se nasleđa komunizma

Nasleđe komunizma i raspada Jugoslavije, problemi na Kosovu i Metohiji i Crnoj Gori, kao i virus korona koji će ostaviti posledice na socijalno i društveno stanje nacije samo su neki od izazova sa kojima se danas suočava Srpska pravoslavna crkva, smatra on.

Komunističko nasleđe ogleda se u stavu da crkva ne treba da se meša u politiku i da ne treba da učestvuje u javnom životu, te da je vera duboko intimno stanje duše, objašnjava Šijaković.

Pri tome se oni koji zagovaraju ovakav stav pozivaju na nasleđe prosvetiteljstva, što, dodaje on, ne odgovara činjenicama, jer prosvetiteljstvo je bilo višeslojno. Nama je predstavljen francuski tip anticrkvenog prosvetiteljstva, prema kojem pripadamo sekularnom društvu, u kome crkva ne bi trebalo da ima značajnu ulogu.

Šijaković razlikuje sekularnu državu, koja je dužna da jemči verska prava, od sekularizma kao ideologije. Moderna država ne bi trebalo da bude podložna ni jednoj ideologiji, a to što je sekularna, znači da razlikuje sveto i svetovno, gde sveto prepušta crkvi.

„Hrišćanska vera nije neko privatno stanje duše, već je proizvela čitavu jednu kulturu, mogli bismo reći kulturu na kojoj počiva tradicionalna Evropa. Kultura podrazumeva normativnost. Norme su nam zamislive tek na temelju određenih vrednosti, a vrednosti hrišćani utemeljuju u prostoru transcendencije. U tim smislu možemo govoriti o hrišćanskim korenima evropske kulture; možemo govoriti o sakralnim osnovama kulture. To vidimo kada govorimo o Kosovu i Vidovdanu, vidimo kako su jake sakralne osnove naše kulture“, kaže Šijaković.

Velika i nezamenjiva uloga crkve u javnom životu je da bude korektiv političkim, ekonomskim i svim drugim strukturama društvenog života jer crkva sa stanovišta moralnih načela i normi koriguje društvo.

Crkva koja je u narodu i sa narodom, ima itekako značajnu ulogu u javnom životu, a to je slučaj u Crnoj Gori, navodi Šijaković, za koga su litije, izazvane usvajanjem Zakona o slobodi veroispovesti, primer kako jedan izvorno crkveni događaj može da postane instrument građanskog otpora, zaključuje Šijaković.

Pročitajte još:

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala